Jedan od najvećih ruskih, ali i svjetskih pisaca Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. u Moskvi, a umro 1881. u Sankt-Peterburgu. S dvanaest godina odlazi na školovanje, prvo u Moskvu pa u Sankt-Peterburg. Pohađao je vojno inženjersko učilište u Sankt-Peterburgu, nakon diplome kratko je radio kao inženjer, i tada je već počeo kockati i gubiti novac – ta će ga ovisnost pratiti tijekom čitava života. Kad je Dostojevski 1843. završio školovanje, preveo je roman Eugénie Grandet Honoréa de Balzaca (doduše, prijevod je bio toliko Slobodan da je od Balzacova romana ostao samo siže). Uskoro piše epistolarni roman Bijedni ljudi koji formom podsjeća na sentimentalizam, a sadržajno se razlikuje od tada prevladavajućeg naturalizma.
Ubrzo potom Dostojevski piše pripovijest “Dvojnik”, koja nije bila toliko uspješna, a 1848. objavljuje sentimentalni roman Bijele noći, nakon kojih počinje pisati roman Netočka Nezvanova, također u sentimentalnoj maniri, ali zbog okolnosti prekida pisanje. Naime, bio se pridružio kružoku utopijsko-socijalističkog kruga radikalnih pisaca i intelektualaca, tzv. petraševaca, koji je bio kritički nastrojen prema carskoj Rusiji i zazivao revoluciju (raspravljali su o tada subverzivnim
idejama nužnosti okončanja tradicionalnog braka, ukidanja kmetstva i privatnog vlasništva). Zbog tih je aktivnosti Dostojevski s još nekolicinom ljudi 1849. uhićen i osuđen na smrt, a netom prije pogubljenja, na samome stratištu, izrečena mu je odluka o pomilovanju. Car Nikolaj I. smilovao se prijestupnicima te ih poslao na robiju i težak rad u Sibir, nakon kojega je Dostojevski do 1859. bio u vojsci. Iz Sibira Dostojevski se vratio kao drukčiji čovjek, iskustvo blizine smrti i robije učinilo ga je konzervativnijim i religioznijim.
Nakon povratka u Sankt-Peterburg piše Zapise iz mrtvog doma (1862.) o životu u Sibiru iz vizure zatvorenika. O strahotama koje je glavni lik proživio piše kao o nečem običnom i time postiže jak učinak na čitatelj(ic)e. U to vrijeme nastaje i feljtonski roman Poniženi i uvrijeđeni (1861.) u kojem se osjeća jak utjecaj Dickensa, engleskih i francuskih bulevarskih romana. Njegova misao da napredak ne može biti jednostavan zbog kompleksne i mračne ljudske prirode dolazi do izražaja u Zapisima iz podzemlja (1864.) kojima napada “razumni egoizam” koji je propagirao tada popularni publicist i književnik Nikolaj Černiševski, glavni urednik revolucionarnog časopisa Suvremenik.
Godine 1866. objavljeno je kompozicijski najskladnije djelo Dostojevskoga, roman Zločin i kazna, koji je izlazio u nastavcima u Ruskom vjesniku. Ovaj kriminalistički roman u kojem otpočetka znamo ubojicu Dostojevski je zamislio kao psihološki prikaz jednog zločina i analizu duhovno-moralnoga stava nove generacije.
Od 1876. Dostojevski je objavljivao Piščev dnevnik koji se sastojao od kritika, eseja, polemika, priča i autobiografskih crtica. Tu je promicao slavenofilske ideje, kritički se odnosio prema civilizaciji i politici europskog Zapada, a ruski narod smatrao bogonoscem koji će preporoditi čovječanstvo. Kruna književnog stvaralaštva ovog velikog ruskog pisca jest nedovršeni roman Braća Karamazovi (1879./1880.), djelo razgranate fabule s mnoštvom likova od kojih su najvažniji otac i četiri sina. Uz Rat i mir Lava Nikolajeviča Tolstoja, Braća Karamazovi spadaju u sam vrhunac stvaralaštva kasnog ruskog realizma, a svojim esejističkim dijelovima roman nagovještava i dezintegraciju realizma prema modernizmu.
Dostojevski je 1880. održao svoj posljednji veliki govor povodom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi. Tom je prilikom rekao da ruski čovjek nije samo pravoslavni kršćanin ili prozapadnjački duhovni lutalica, nego bi trebao (kao što je, prema njegovim riječima, uspio Puškin) u sebi na temelju kršćanskoga razmišljanja povezati tradicije svjetske kulture. Morao bi postati bratom svih ljudi, “svečovjekom” (rus. vsečelovek).
Uz Lava Nikolajeviča Tolstoja i Antona Čehova, Dostojevski se smatra jednim od najvećih ruskih pisaca svih vremena.
Više...
