Sentimentalno putovanje
Viktora Šklovskij– izgrednik, vojnik, terorist i teoretičar – koji je s jednakom strašću vozio oklopna vozila na bojištima diljem zemlje, dizao u zrak mostove u rodnom Sankt-Peterburgu, bježao od Čeke te istovremeno držao revolucionarna predavanja koja su promijenila znanost o književnosti.
Viktora Šklovskij– izgrednik, vojnik, terorist i teoretičar – koji je s jednakom strašću vozio oklopna vozila na bojištima diljem zemlje, dizao u zrak mostove u rodnom Sankt-Peterburgu, bježao od Čeke te istovremeno držao revolucionarna predavanja koja su promijenila znanost o književnosti.
Da se nekom neobjašnjivom revizionističkom pogreškom ruska kultura 20. stoljeća svede samo na prva dva desetljeća, to bi i dalje bilo sasvim dovoljno da se ona upiše u registar svjetske baštine. U tom registru jedno bi ime bilo nezaobilazno, ono čuvenog ruskog formalista Viktora Šklovskog – izgrednika, vojnika, terorista i teoretičara – koji je s jednakom strašću vozio oklopna vozila na bojištima diljem zemlje, spašavao što se spasiti moglo u Perziji, dizao u zrak mostove u rodnom Sankt-Peterburgu, bježao od Čeke te istovremeno držao revolucionarna predavanja koja su promijenila znanost o književnosti. Da je Šklovskij imao ne samo jednu nego mnoštvo valjanih činjenica da napiše memoarsku prozu, nazvanu Sentimentalno putovanje, sa svega dvadeset i devet godina – koliko je imao kada je završio posljednji dio knjige – ponajbolje je sažela književna povjesničarka i teoretičarka Marietta Čudakova, rekavši da je život Šklovskoga bio avanturistički roman. – Ivana Peruško Vindakijević
“Sentimentalno putovanje često je proglašavano najboljom ruskom knjigom posvećenom Prvom svjetskom ratu i revoluciji 1917. godine.” – Mihail Vajskopf
“Bilo bi vrlo teško presuditi je li ova knjiga vrednija po onome što govori ili pak po načinu na koji to govori. Sentimentalnoputovanje zavrijedilo je svaku preporuku.” – Library Journal
“Šklovskij je majstor fragmenta, detalja.” – Peter Kunisch, WDR
“Pet godina previranja, rata i građanskog rata, revolucije i tjeskobe prostire se u ovome djelu. Izvanredno i zapanjujuće nesentimentalno opisano.” – Bayern 2
“Prvo veliko prozno djelo Šklovskog, Sentimentalno putovanje, mješavina je svjedočenja, kronike, autobiografije i –horribile dictu – pustolovnog romana.” – Erich Klein, O1 – ORF
“Rat i mir početka 20. stoljeća, knjiga o granicama i mogućnostima, poetskoj hrabrosti i beznađu.” – Hans von Trotha, Deutschlandfunk Kultur
Ratovi i revolucije kad se uzmu natašte Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 22. 2. 2019.
Viktor Šklovskij (1893.–1984.), glasoviti teoretičar formalizma koji se pod pritiskom crvene inkvizicije kao Galileo morao odreći svojih uvjerenja (premda je o knjigama nastavio pisati izvan poželjnog ideološkog ključa) i koji je tek pod stare dane dočekao milost da ga zapad otkrije kao intelektualnu senzaciju, vodio je sve samo ne dosadan akademski život. Malo zbog pustolovnog duha koji ga je krasio, ali, bogami, i zbog pustolovnih vremena u kojima je živio. Kad je kao dragovoljac odlazio u Prvi svjetski rat, vjerojatno nije mogao ni slutiti što ga čeka. A čekali su ga još jedan rat (građanski) i dvije revolucije (Februarska i Oktobarska).
Kraj pet krvavih godina (od 1917. do 1922.) dočekao je s glavom na ramenu, dubokim ožiljcima na tijelu, Georgijevskim križem (visokim odlikovanjem), ali i rukopisom “Sentimentalnog putovanja“, knjigom koja je ovih dana u prijevodu Ivane Peruško Vindakijević objavljena i kod nas. Libar koji je dovršio u finskome izbjeglištvu (odakle će produžiti u Njemačku da bi se kao eser pokajnik u Sovjetski Savez vratio 1923.) rijedak je primjer svjedočanstva o velikoj povijesnoj drami napisan u realnome vremenu. Jer, dok je jutra i popodneva trošio na spašavanje vlastita života, Šklovskij je noću dokumentirao svoju svakodnevicu (čak je našao vremena pisati zakučaste teorijske libre o književnosti). “Sentimentalno putovanje” nudi sve samo ne sentimentalan ili ne daj bože romantičan pogled na rat i revoluciju.
Bez obzira na svoje još uvijek nježne godine, pisac nije imao nikakvih iluzija: “U svakoj vojsci tri četvrtine ljudi ne ratuje. Da su se kojim slučajem u ovom ratu pojavili odredi koji bi se borili istom snagom koju ljudi troše za vlastitu korist, u tome slučaju ne samo da smo mogli napasti Njemačku nego bismo preko Njemačke mogli krenuti na Francusku.”
Katalog grozota
Suvremenom osobito neruskom čitatelju mali će problem predstavljati snalaženje u gustoj političkoj šumi toga vremena, razlikovanje menjševika, boljševika, esera, černosotenaca… Kad zahtjevi vojne službe pisca odvedu u Perziju, ideološkom konfužjunu pridružit će se etnički, jer će se tamo Šklovskij naći među Armencima, Kurdima, Asircima, Perzijancima… (da i ne spominjem tolike nacije od kojih je bila sastavljena ruska vojska). Iranskoj dionici imamo zahvaliti i upečatljivu definiciju imperijalizma koju Šklovskij nudi: “Došli smo u tuđu zemlju, zauzeli ju, dodali njezinom mraku i nasilju svoje nasilje.”
Uz ostalo, ako ne i prije svega, “Sentimentalno putovanje” može se čitati i kao neka vrsta kataloga grozota. Iz uistinu prebogate ponude bestijalnosti izdvajam sljedeći pasus: “Uzgred ću reći nešto o samilosti. Opisali su mi sljedeću sliku. Stoji Kozak. Pred njim leži gola beba, mali Kurd. Kozak ga želi ubiti. Udari ga jednom pa se zamisli, udari ga drugi put i opet se zamisli. Govore mu: ‘Ubij ga više.’ A on odvraća: ‘Ne mogu, žao mi ga je.'”
Kad iz prve ili druge ruke ne svjedoči nekom obliku nasilja, pisac dijeli sudbinu svojih sretnijih sunarodnjaka. Naime, gladuje. Rijetko ćete naići na knjigu u kojoj se motiv skapavanja metodično odmotava od početka do kraja, pretvarajući memoarske zapise općega tipa u discipliniranu kroniku gladovanja. Jer, dok su se smjenjivali krvavi ratovi i revolucije, jedina postojana, nepromjenjiva i neporeciva datost bili su prazni trbusi, pošast koja je kosila živote gore od artiljerije.
Naravno, autor ispisuje libar rukovodeći se temeljnim principom vlastite teorije (“Formalna je metoda u biti jednostavna. Ona je povratak ka umijeću izrade. Ono što je za nju najvažnije jest činjenica da ne niječe idejnu razinu umjetnosti, nego da takozvani sadržaj smatra manifestacijom forme.”) Dosljedno razbijajući slog u kratke pasuse, odnosno dojmljivi puzzle digresija, Šklovskij zapravo i ne piše koliko mitraljira, pretačući surovu stvarnost u prozne rafale koji dugo odzvanjaju, počesto s prizvukom neke iščašene duhovitosti.
Premda ga mnogi studenti književnosti doživljavaju kao preučenog tipa koji je cijeloga života levitirao visoko iznad zemlje, zauzet pitanjima izvan zone svakodnevnih, praktičnih interesa, Šklovskij je bio itekako svjestan “problematičnosti” svog intelektualizma.
Tako, primjerice, na jednomu mjestu piše i ovo: “Kada padaš poput kamena, tada ne bi trebalo razmišljati, a kada razmišljaš, tada ne bi trebalo padati. Pomiješao sam ta dva umijeća.” I hvala bogu da je tako. Jer, da ih nije pomiješao, ne bi bilo ni ovoga libra kojemu je teško, ako ne i nemoguće, pronaći dostojna parnjaka ni u sadržaju ni u formi, premda on to dvoje ionako ne bi dijelio.
