Ponijet ću vatru

Mia, spisateljica koja živi u Parizu, nakon bolesti želi zaroniti u svoja sjećanja, djetinjstvo i mladost. Ona i njezina sestra Inès treća su generacija obitelji Belhaj Daoud. Osamdesetih godina sve se činilo idiličnim: farma koju vode baka Mathilde i djed Amine napreduje, njihova kći Aïcha postala je ginekologinja i radi u glavnome gradu Rabatu, a njezin pametni, marljivi muž Mehdi vodi investicijsku banku. Kako sestre odrastaju, njihove razlike postaju sve vidljivijima te otkrivaju svoju seksualnost i ograničenja marokanskog društva. Mia odlazi u Pariz da bi studirala i mogla otvoreno živjeti svoju homoseksualnost. Uskoro joj se pridružuje i sestra, ali i tamo će se suočiti s predrasudama i preprekama dok se u Maroku događa obiteljska tragedija – otac, ljubitelj književnosti i poštenjak, bez razloga je optužen i otpušten. Mia, poput Mathilde, Aïche, Selme i Inès, pokušava biti slobodna, a svaka od tih jakih i moćnih žena na svoj način odolijeva predrasudama, bori se i osvećuje. Sve one propituju svoje nasljeđe, identitet i mjesto u fragmentiranom svijetu.

Leïla Slimani u romanu Ponijet ću vatru, veličanstvenom završetku trilogije U zemlji drugih, stvara obiteljsku fresku, ali i sliku svijeta koji se mijenja i iznova tone u nerazumijevanje i optuživanje. Kroz roman nas nosi i vodi prema savjetima oca glavne junakinje: “Sve te priče o korijenima, to je samo jedan način da te pribiju na tlo, i zato nisu važni ni prošlost, ni kuća, ni predmeti, ni uspomene. Zapali veliki oganj i ponesi vatru sa sobom. Ljubavi moja, kad je posrijedi sloboda, ne pravi kompromise. Čuvaj se topline vlastitog doma.”