Otac

„Provala“ privatnoga ja u tekst, i biografsko-obiteljski materijal kao građa, neki su su od karakterističnih elemenata Jergovićeve književne strategije još od ranih proza u knjigama Karivani i Mama Leone. No, u tim prozama između privatnoga i autorskoga/pripovjedačevog ja još uvijek je bilo mjesta za neodređenost, za fluidno pretapanje. Knjiga Otac u tom pogledu ne ostavlja nikakve nedoumice: privatno, autorsko i pripovjedačevo ja izjednačeni su potpuno. Između slavne prve rečenice u Camusovu Strancu (Danas je majka umrla.) i prve rečenice u Jergovićevu Ocu (Umro mi je otac.), osim formalne, nema nikakve druge sličnosti, ničega zajedničkog. Ono prvo „govori“ Mersault, ujedno pripovjedač i lik romana, fikcijska figura. Ovo drugo je naprosto činjenica iz Jergovićeva privatnog života, i tako se, kao hladna činjenica i izgovara, započinjući jedan tekst čiju je žanrovsku prirodu teško odrediti, ali čija je književna energija izuzetna. Ispisujući priču o ocu, te i priču o samomu sebi, a u logičnim proširenjima i priču o mnogim obiteljskim rukavcima, Jergović u ovoj autovivisekcijski bespoštednoj prozi
istovremeno rastvara mnogo širi tematski registar. Obiteljska povijest stalno je u fokusu, ali nikad bez širega povijesnog (i političkog, itekako!) konteksta, a taj obuhvaća zapravo cijelo dvadeseto stoljeće. U tako strukturiranoj prozi, premda začetoj striktno nonfikcijski, granice između „stvarnosti“ i fikcije, između autobiografije, sjećanja i eseja brišu se nenapadno i neprimjetno, a pripovjedački ton i prosede, te organizacija svega tog raznorodnog materijala omogućuju da se knjiga Otac čita kao pravi roman. (Ivan Lovrenović)

“Umro mi je otac” – tom kratkom rečenicom Miljenko Jergović započinje višeslojnu, istodobno intimnu i univerzalnu, nemilosrdnu, bolnu, ali i dirljivu priču u kojoj smrt roditelja posluži kao okidač za fascinantna razmišljanja o sjećanju, povijesti, Bogu, ljubavi i drugim fundamentalnim pitanjima.

Grzegorz Wysocki

Otac nije bernhardovski roman o ocu, maćehi i sinu. To je priča o pradjedu, baki, ocu, sinu i Sarajevu, o obiteljskoj i nacionalnoj krivnji, osobnoj odgovornosti i prošlosti, koju je nemoguće ne pustiti u kuću poput “putujućih trgovaca čarobnim mikserima i preparatima protiv starenja”.

Katarzyna Nowak

Grandiozni pokušaj prekidanja obiteljske i nacionalne šutnje.

Jörg Magenau, Der Tagesspiegel

Onaj tko želi ostati glup i tup mora u velikom luku zaobići ovo egzorcističko remek-djelo.

Andreas Breitenstein, Neue Zürcher Zeitung

Otac je dokument osobnog sjećanja i istodobno pledoaje za kolektivnu odgovornost i razumijevanje među narodima.

Daniela Krien, Kreuzer

Postoje knjige koje vam se sviđaju od prve rečenice. Obratite pažnju na prvu rečenicu ove knjige: nije “moj je otac umro”, već “umro MI je otac”. Kao da je otac to namjerno učinio kako bi opekao sina. I moguće je da se još jednom – posljednji put – natječete za pažnju svog djeteta, odraslog muškarca. Jergović piše iskreno, ne skrivajući se i ne mrgodeći se stvarnosti. Piše kao da mu pisanje pomaže u vidanju rana.

Andriy Lyubka

Zašto mi slovenski pisci ne pišemo i ne znamo pisati ovakve knjige?

Uroš Zupan, Pogledi – Delo

Jergović je jedan od rijetkih koji se ni na vrhuncu svoga stvaralaštva ne boji razotkrivati vlastitu intimu. U Ocu je nadmašio samoga sebe.

Danaja Lorenčič, Sensa

Fascinantan žanrovski hibrid eseja i romana, koji je istovremeno priča o piščevu podrijetlu i o mračnim dijelovima porodične povijesti, te šire, povijesti (tađođer i) našega geopolitičkog prostora, i povijesnih tragedija koje su potresale ne samo pojedince, nego i narode, na kolektivnoj razini.

Ana Jurc, MMC RTV Slovenija.