Oni ne bi ni mrava zgazili

Kako i zašto danas čitati knjigu Slavenke Drakulić Oni ne bi ni mrava zgazili? Da, ona je svakako dokument vremena, i onoga u kojem je pisana i onoga o kojemu je pisana. No ona je i svojevrstan univerzalni vodič za suočavanje s prošlošću, prvenstveno onom neželjenom.

Iako su događaji o kojima knjiga govori uvelike izblijedjeli, a mnogi od zločinaca i žrtava više nisu s nama, zablude su ostale iste. Prva je ta da se ignoriranjem i negiranjem mogu promijeniti povijesne činjenice. Naprotiv, povijest nas, kao učiteljica života, uči da se istinu može skrivati, ali da će ona kad-tad izaći na vidjelo. A oni koji je pokušavaju sakriti, izigravajući domoljubne heroje, teret vlastite odgovornosti kukavički prenose na pleća budućih generacija. Zabluda je i da ratu i ratnim zločinima moraju prethoditi dugotrajna mržnja i neprijateljstvo između članova nekog društva. Posljedično, zlo se ne događa onima koji žive u miru, suradnji, bratstvu i jedinstvu. Samo Južni Slaveni u nekoliko su navrata demantirali tu tezu. Naposljetku, zabluda je da se potencijalnog počinitelja ratnih zločina lako može prepoznati na temelju (nasilničkog) ponašanja tijekom života.

Nažalost, povijest nas uči da su ubojstva, silovanja i mučenja u stanju počiniti oni od kojih bismo se to najmanje nadali, a koji izgledaju i ponašaju se poput većine naših sugrađana. Čak i oni za koje nam se čini da ne bi ni mrava zgazili. – Hrvoje Klasić

“U prvom sveobuhvatnom prikazu suđenja za ratne zločine u Haagu Slavenka Drakulić napisala je dirljiv i kristalno jasan prikaz događaja. Ona oživljava muškarce koji su uništili Jugoslaviju – osrednje ljude koji su počinili izvanredne zločine.” – Laura Silber, suautorica knjige Yugoslavia: Death of a Nation

“Ova malena, jasno napisana knjiga potresno je štivo. Dok se zapadne feministice prepiru oko optužbe za seksualno uznemiravanje koju je ugledni književni kritičar navodno počinio prije gotovo dvadeset godina, Slavenka Drakulić pruža nam portrete ubojstava i silovanja masovnih razmjera, koji su se dogodili prije manje od desetljeća u srcu Europe. No središnje pitanje ove knjige iznimno je važno i ima dugu, uglednu povijest: kako naizgled obični građani postaju bezosjećajni, nasilni zločinci? Hvaljena književnica i novinarka Slavenka Drakulić izvještava s Tribunala za ratne zločine u Haagu kako bi pokušala naučiti i razumjeti te događaje.” – Melissa Benn, The Guardian

“Ona je spisateljica i novinarka čiji glas pripada svijetu.” – Gloria Steinem, američka novinarka, feministica i aktivistica

“Najjači adut Slavenke Drakulić vešta je, precizna, upečatljiva i prema svakoj mogućoj (ličnoj ili masovnoj) prijatnoj zabludi nemilosrdna kontekstualizacija cele priče o predistoriji i postistoriji perverzne, u raznim smislovima incestuozne i ljudožderske ‘ratne epopeje’ devedesetih. Jednostavnije rečeno, spisateljica prilično radikalno primenjuje metod tretiranja zločinca kao Jednog Od Nas: pišući o oficirima i o njihovim porodicama, priseća se vlastite porodice, i svog parališućeg straha pred patrijarhalnim očinskim autoritetom, ‘ojačanim’ uniformom; pišući o Jelisiću, priseća se kako je ovaj do rata neprimetni i prijatni pecaroš iz Bijeljine godište njene kćeri, i vanredno uzbudljivo ukršta generacijske priče o odrastanju (odrastanjima) na potopljenom SFRJ-kontinentu. Dok beži od Lakoće Površnog Zgražanja (ali bez trunke i naznake revizionističke ‘relativizacije’ zločina), spisateljicu zanima čeprkanje po zastrašujućoj spoznaji kako Zločinac nije nekakvo genetski ili kulturološki sasvim izdvojeno ili predodređeno, monstruozno biće koje nema ničega zajedničkog sa ‘normalnim svetom’. Pre će biti obrnuto: ono što zapahnjuje čitaoca iz svih ovih biografija stanoviti je, teško (pod)nosivi višak normalnosti: ‘nenormalan’ je u ratu bio onaj ko nije činio zločine, a sve ostalo je normalno: ‘takva su bila vremena’, ‘da nismo mi njih, oni bi nas’ etc.” – Teofil Pančić, Vreme