Obitavališta duša
Obitavališta duša Borisa A. Novaka završetak je eposa Vrata nepovrata. U ovom djelu Novak istražuje povijest, umjetnost i ljudsku sudbinu kroz metafizičku i religioznu prizmu. Na metaforičnoj lađi spaja prošlost i sadašnjost, stvarajući pjesnički svemir inspiriran velikim autorima poput Dantea i Homera.
Obitavališta duša Borisa A. Novaka završetak je eposa Vrata nepovrata. U ovom djelu Novak istražuje povijest, umjetnost i ljudsku sudbinu kroz metafizičku i religioznu prizmu. Na metaforičnoj lađi spaja prošlost i sadašnjost, stvarajući pjesnički svemir inspiriran velikim autorima poput Dantea i Homera.
“Lađa na kojoj pjesnik u društvu svoje voljene Mo putuje na sjever polako rastvara svoje ograničene fizičke dimenzije u beskonačan prostor i neograničeno vrijeme. Silazak u Potpalublje znači silazak u povijest svijeta koja se proteže od mitoloških pripovijesti o genezi bogova do najaktualnijih i najbolnijih suvremenih pojava (npr. migranti ili izbjeglice), Trojanski rat pretače se u Drugi svjetski rat i jugoslavenske konflikte. S druge pak strane, uspon u Natpalublje otvara dragocjene dimenzije umjetnosti. ovdje dolazi do temeljitog obrata u pripovijedanju pripovijesti, zato što Novak svojim mrtvim dušama omogućava da zažive životom kakvim bi rado živjele kad ne bi bilo povijesti. Sjećanju kao temelju epskog svijeta priskače u pomoć mašta. Raj je, dakle, svijet bez povijesti. Pakao počinje s poviješću. ‘Vječne duše’, to jest zadnji, deveti svezak treće knjige, sinteza je ljepote i apokalipse: lađa bježi ispred ratne kataklizme i kataklizme podneblja te spašava sjećanje – pripovijest. Ako je ‘Vrijeme očeva’ odjek Ilijade, onda su ‘Vječne duše’, zadnji svezak Obitavališta duša, odjek Odiseje kao povratka na rodnu Itaku.” – Janez Vrečko, iz Pogovora
Velemajstor jezika i pjesničkih formi, vrstan poznavatelj tradicije i pjesnik koji ne skreće pogled od mučnih fleševa sadašnjosti, Boris A. Novak
u Obitavalištima duša svoj je opus magnum pjesnički sažeo i učinio još osobnijim, uzdigao ga na metafizičku, možda čak i religioznu razinu. Uz odmjereni naklon svojemu vodiču, velikom autoru Božanstvene komedije, ali i u dijalogu s čitavim nizom slavnih mitologa i mitomana (Homer, Vergilije, Ovidije, Milton…), Novak epu udahnjuje novi život, stvarajući veličanstven pjesnički svemir u čijem središtu pulsira poruka o sudbini čovjeka, usudu umjetnika i umjetnosti, o ljubavi i o smrti. Obitavališta duša posljednji su, treći dio eposa Vrata nepovrata, koji je – sa svojih 40.000 stihova – Borisa A. Novaka potvrdio kao jednog od najznačajnijih i najpotentnijih suvremenih slovenskih pjesnika.
“Što se pak transcendencije tiče, mogu svjedočiti jedino o svom vlastitom autorskom osjećaju, koji ne mora biti nužno puno važniji od osjećaja čitateljica i čitatelja. Metaforički rečeno: Vrata Nepovrata su pritvorena, tako da kroz njih ne dopire izravna, žarka svjetlost transcendencije, kakva je osvjetljavala i vodila Dantea, već dopire zlatna aureola, koja pada na našu sjenovitu, kasnu jesen. Moj ep najvjerojatnije isijava i određeno religiozno ozračje, ali to je nesretna religija ateista, kojemu siromašan ateizam ne pomaže kod prvih i posljednjih pitanja, te se – baš kao i prvi čovjek, baš kao i prvi pjesnici – u smrtnom času svojih bližnjih suočio s temeljnim pitanjima: Što je duša? Gdje obitavaju duše mrtvih? Kako je moguće da duše mrtvih tako detaljno osjećamo, iako njihovih tijela već odavno nema? Osobito sam u trećoj knjizi, Obitavališta duša, izgradio svoju pjesničku religiju, i ta je religija – Sjećanje. Duše mrtvih žive sve dotle dok ih se sjećamo. Duše žive sve dotle dok na našim usnicama i u našim srcima žive njihove priče.” – Boris A. Novak, predavanje u SAZU-u
