Nesreća bez želja

Peter Handke nije tip sina kakav je bio Roland Barthes, koji je poslije smrti majke Henriette pisao “Dnevnik tugovanja”, u koji je bilježio svoje osjećaje i besmisao postojanja nakon nepovratnog gubitka voljene osobe, s kojom je bio dubinski, pa i patološki povezan. U usporedbi s Barthesovim, Handkeovo tugovanje doima se kao propitkivanje fenomena tuge. No to je sin koji se ne prepušta, koji tugu drži zauzdanom, skrivenom pod nekoliko slojeva. Zato pušta da od majčine smrti prođe sedam tjedana, ne manje ili više od toga, kako bi je uspješno pretvorio u književni lik (“…jer se bojim da bih sa svakom rečenicom mogao izgubiti ravnotežu”).

Dvije su još stvari kojima se Handke ovdje bavi: siromaštvom kao određenom vrstom ponosa i manijakalnom štednjom, koja donekle opisuje germanski mentalitet i generacije koje su stasale u tom duhu, siromaštvu i štednji (“Siromaštvo je bila lijepa, nekako čak i plemenita riječ”). Uz sve, ovi memoari će na vrlo malom broju stranica pokazati kako najučinkovitije protratiti život, ne svojom krivicom, nego krivicom okolnosti. Autor na temelju priča stvara sliku majke kao djevojčice koja je voljela obrazovanje, pa kao mlade žene spremne da ode iz rodnog sela u svijet, majke koja traži ljubav, ali očigledno na pogrešnim mjestima, majke koja se na mnoge načine pokušava povezati s raznim ljudima, ali uvijek ostaje nezamijećena, ušutkana i prepuštena samoj sebi, majke koja doživljava psihički slom i ponovno je prepuštena samoj sebi te naposljetku majke koja sebi priznaje da je slomljena i da se više ne snalazi u životu.

Handke majku pred čitateljem drži neimenovanom, baš kao da tako daje dodatnu dimenziju njezinoj nevidljivosti i univerzalnoj tragediji. Portret je to osobe koju je slomio život, tako što u njemu nije imala dovoljno prilika, ni dovoljno ljubavi, ni dovoljno razumijevanja. Kao prema nekom stoljetnom obrascu, prešutno je sputavana, kao uostalom i bilo koja mlada djevojka iz njezina kraja (“Gatare na proštenjima samo su muškarcima ozbiljno proricale budućnost iz dlana: kod žena je ta budućnost ionako bila samo šala”).

Handkeova majka počinila je samoubojstvo 1971., a autor sjeda za prazan papir sedam tjedana kasnije i unutar dva mjeseca ispisuje stranice ove knjige kako ne bi izgubio osjećaje, misli i volju. Na malo prostora, tek stotinjak stranica, uspijeva učiniti puno, iako mu je tek 30 godina. Kasnije će se pokazati da nije ni prvi ni zadnji pisac koji je bio politički idiot, no to sad nije bitno. Je li taj 30-godišnjak objasnio tugu? Nije? Je li objasnio majčin život? Vjerojatno ga je samo zagrebao. Ali riječi, podjednako škrte koliko i lirične, učinile su svoje. Rekle su što se treba reći. Ispisale su memoare vrijedne divljenja. Ravnodušni ton kojim započinje (ne može biti ravnodušnije od novinskog isječka iz nedjeljnog izdanja koruških novina kako je jedna domaćica počinila samoubojstvo) mijenja se kako raste priča. Negdje duboko zakopan nalazi se njegov istinski glas: gnjev prema majci, žaljenje, tuga, ljubav… Kao posve bizaran osjećaj, javlja se i ponos što je majka počinila samoubojstvo. Brata i sestru gotovo i ne spominje, dok je očuh tek figura koju majka pijanu dovodi iz kavana i koja prema njoj pokazuje bolno nerazumijevanje. Čak i kad Handke bdije uz majčino truplo i kaže da se uz njega dosađuje, to priznanje ne zvuči vulgarno. Zna da je prava osoba iz tijela otišla davno prije i da je sve što postoji njegova projekcija onoga što je majka bila, gotovo pa književni lik.

Pametni ljudi već godinama pokušavaju ustanoviti kako je bilo moguće da jedan provjereno bistar i beskrajno darovit čovjek kao što je Peter Handke zauzme stranu Slobodana Miloševića i ostane mu odan sve do danas. Pokušavaju, ali bez osobita uspjeha, što i nije čudno. Čudno je tek da se tim poslom bave i oni kojima djela ovoga nobelovca nisu nepoznata. Tko je čitao “Golmanov strah pred jedanaestercem“, a s tom knjigom u pravilu započinje inicijacija u Handkeov književni svijet, vrlo dobro zna kako tamo autor ni ne pokušava objasniti motivaciju svoga junaka Josepha Blocha, golmana, montera, očajnika i, konačno, ubojice. U tome romanu pisac odbija zauzeti poziciju sveznajućeg pripovjedača, on je puki opservator očiglednog, koji zbivanja opisuje, ali ih ne tumači, sugerirajući nam tako da puno razumijevanje bilo koje osobe, pa i nas samih, nije niti moguće, jer motivacija za (bilo kakvo) djelovanje nadilazi jednostavnu jednadžbu s uzrocima i posljedicama. Nisam toliko morbidan da bih vam sugerirao kako biste u osobi Josepha Blocha trebali prepoznati i samoga Handkea, tek želim upozoriti na činjenicu kako se radi o piscu koji nam je na vrijeme stavio do znanja kako je puno razumijevanje drugih – a kamoli tek njihova osuda – zapravo ćorav, ako ne i sasvim promašen posao.

Žene bez sudbine

“Nesreća bez želja“, njegov roman iz 1972. godine, koji nam je odnedavno dostupan u prijevodu Borisa Perića, također se bavi (ne)mogućnošću tumačenja drugog, odnosno uživljavanja u njegovu sudbinu. Drugi je ovdje piščeva majka koja je izvršila samoubojstvo. Sedam dana nakon njezine smrti autor počinje ispisivati kratak roman o njezinome životu, koji barem koliko je rekonstrukcija jedne tužne, promašene biografije, jest i autopoetički tekst. Handke otvara knjigu s njemu tako svojstvenom toplinom: “U nedjeljnom izdanju koruških ‘Narodnih novina‘ pod rubrikom RAZNO mogla se pročitati sljedeća vijest: ‘U noći na subotu jedna je pedesetjednogodišnja domaćica iz mjesta A. (općina G.) počinila samoubojstvo, uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje.” Do posljednje stranice temperaturu će podići tek za dva-tri mrzla stupnja, no iz toga ipak nije umjesno izvoditi zaključak kako ga majčina smrt nije potresla. Itekako jest. Konačno, da nije, teško da bi se upustio u pothvat ispisivanja knjige o njezinome životu, dakle, libra kojim je razotkrio i lijep komad vlastite intime, izlažući se tako na milost i nemilost čitateljima. A obje te priče, i majčina i njegova, duboko su uznemirujuće i tužne. Ona se rodila u zatucanoj austrijskoj provinciji kakvih, naravno, kod nas ni danas ne manjka, od prvoga dana obilježena prokletstvom svoga spola ili, ljepše rečeno, drugotnošću: “Roditi se kao žena u takvim je okolnostima od samog početka bilo smrtonosno. Ali na neki način bilo je i umirujuće: u svakom slučaju, nije bilo straha za budućnost. Gatare na proštenjima samo su muškarcima ozbiljno proricale budućnost iz dlana; kod žena ta je budućnost ionako bila samo šala.” Majka se zaljubila u njemačkog vojnika, s njim zatrudnjela i rodila izvanbračnog sina Petera koji će tek s osamnaest godina saznati da njegov pravi otac nije vozač tramvaja, nasilni alkoholičar s kojim se majka u međuvremenu vjenčala.

Dubina vlastita očaja

Mala obitelj vremenom će još narasti. Živjet će isprva u istočnom Berlinu, a onda u Austriji, jednako oskudno u obje države. Kod Handkeovih su se samo dvije stvari redovito primale: socijalna pomoć i batine. I nije im se činilo da su puno gori od ostalih. Jer, znate kako se kaže, takva su bila vremena. Ovako autor opisuje taj, i nama poznat, svijet siromaštva: “Božić: ono što je ionako bilo neophodno, umatalo se kao dar. Jedni su druge iznenađivali neophodnostima, donjim rubljem, čarapama, maramicama, i onda govorili da su upravo to ŽELJELI!” Bolji ili barem lakši život za kojim je piščeva majka toliko čeznula, i njoj se dogodio, ali prekasno. Porast općeg standarda u prosperitetnom društvu bio je toliki da je utjecao i na živote najsiromašnijih slojeva. Žena koja je do tada bila osuđena na ugađanje drugima, konačno je dobila mogućnost i vrijeme da se posveti samoj sebi. To se, međutim, pokazalo fatalnim, jer je konačno izborenu slobodu iskoristila za osvješćivanje dubine svog očaja, da bi na koncu izabrala odlazak u smrt. “Nesreća bez želja” roman je koji nadilazi samo jednu tragičnu sudbinu, čak i samo jednu tragičnu generaciju žena u samo jednom podneblju. Radi se o priči koja dojmljivo sažima iskustvo u kojem se, nažalost, mnoge žene i danas mogu prepoznati.

Najhandkeovskija rečenica pripovijetke “Nesreća bez želja” (1972.) prepisana je iz rubrike “razno” nedjeljnog izdanja koruških “Narodnih novina”: “U noći na subotu jedna je pedesetjednogodišnja domaćica iz mjesta A. (općina G.) počinila samoubojstvo, uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje.” Hladna novinska činjeničnost, na granici uredničke bizarnosti i apsurda, odnosila se na majku Petera Handkea. Vijest Handke nije saznao iz novina. O majčinoj smrti obaviješten je najvjerojatnije telefonskim pozivom iz Austrije. Istodobno, prema Frankfurtu putovalo je i preporučeno (“žurno”) pismo s prijepisom oporuke, koje je majka poslala nekoliko sati prije samoubojstva.

To su komunikacijske koordinate jednog od najznačajnijih poslijeratnih književnih tekstova, koji je uoči pedesetogodišnjice objavljivanja uz prijevod na srpskom od sada dostupan i u hrvatskom prijevodu. Handkeova ljubav prema majci slovenskog podrijetla preko Jugoslavije vodila je i prema ljubavi za Miloševića i notornoj “pravdi za Srbiju”. Ali pripovijetka o majci i Handkeu prevažna je knjiga; o Miloševiću i Handkeu ovom smo prilikom rekli i više nego što je potrebno.

Primivši vijesti o majčinoj smrti, Handke je doletio iz Njemačke u Austriju. Uronjen u umornu, bezličnu ugodu avionskog leta u sebi ponavlja iste misli. To je znači, to. To je znači, to. “VRLO DOBRO.” “VRLO DOBRO.” Tijekom čitava leta “izvan sebe” je od ponosa što je majka svoje kronične glavobolje okončala samoubojstvom. Sljedećih tjedana o majčinom životu piše “bezželjnu nesreću”, a potom objavljuje i “Strah golmana pred jedanaestercem”. Godine 2019. bit će mu dodijeljena i Nobelova nagrada, između ostalog i za ta djela.

Majka je samoubojstvo počinila u 51. godini života. U Klagenfurtu je kupila sto tableta za spavanje; iako toga dana nije padala kiša, kupila je i jedan crveni kišobran, koji će se Handkea dojmiti kao “lijep”. Tako nakon novinske vijesti iz rubrike “razno” i sama majka ispisuje handkeovsku priču. Ako je Handke igdje bio duboko u svojoj literaturi, onda je to ovdje, u ovoj priči koja kao da se ispisala izvan njega, kroz njega. Došavši kući, majka je navukla gaćice za menstruaciju, stavila uložak, na to još par gaćica, legla na leđa i prekrižila ruke. Sutradan će tridesetogodišnji Handke promatrati majčino mrtvo tijelo: uspoređujući ruke na njezinim prsima s jednom udaljenom fiksnom točkom, da vidi ne diše li ona ipak još.

Tu smo već jako blizu kraja teksta, koji u prijevodu Borisa Perića dobiva nove nijanse: počevši od samog kriptičnog naslova (u srpskom prijevodu “Užas praznine“, engleskom “A Sorrow Beyond Dreams”). Povezano s naslovom, Handke o majci piše: “Rijetko kad bi bila bez želja, a da razlog tome na neki način bude sreća; najčešće ne bi imala želja, a pritom bi bila i pomalo nesretna.” Sam njemački naslov “Wunschloses Unglück” pomalo je drugačiji, a Perić ga hrabro otključava kao “Nesreću bez želja“. I eto nas u novoj prostoriji Handkeova teksta. Sa željom za još kojim prijevodom i novim nijansama. Jer o takvoj se pripovijetci radi: svaki prijevod otvara novu dimenziju rečenica, teksta, svako čitanje je novo i neponovljivo čitateljsko iskustvo.

Pročitajte tekst na mvinfo.hr