Idiot

Roman Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog donosi priču o knezu Miškinu, utjelovljenju dobrote i idealizma, koji se suočava s licemjerjem i okrutnošću društva. Kroz pamtljive likove i filozofske dijaloge autor istražuje moral, vjeru i ljepotu, stvarajući jedan od najvažnijih i najdirljivijih romana svjetske književnosti.

prijevod:
jezik izvornika: Идиот, pоман в четырех частях
broj stranica: 664
datum izdanja: listopad 2025.

Roman Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog donosi priču o knezu Miškinu, utjelovljenju dobrote i idealizma, koji se suočava s licemjerjem i okrutnošću društva. Kroz pamtljive likove i filozofske dijaloge autor istražuje moral, vjeru i ljepotu, stvarajući jedan od najvažnijih i najdirljivijih romana svjetske književnosti.

Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, jednog od najpoznatijih ruskih, ali i svjetskih pisaca, donosi priču o knezu Levu Nikolajeviču Miškinu koji se iz švicarskog sanatorija vraća u ondašnji Peterburg i upušta u bogat društveni život pun intriga i neočekivanih obrata. Roman donosi galeriju zanimljivih i pamtljivih likova, a radnja je sazdana od njihovih dijaloga koji kombiniraju visoko i nisko – razgovori o svakodnevnim temama prelijevaju se u ozbiljne rasprave i digresije o ljepoti, moralu, praktičnosti, smrtnoj kazni, ruskom narodu, vjeri u Boga, pravoslavlju i katoličanstvu…

Pisac je ovdje želio prikazati apsolutno divna čovjeka koji u sebi nosi dobrotu Isusa Krista i idealizam Don Quijotea. I zaista, dobrota i naivnost kneza Miškina i njegova težnja da svakoga razumije i da svima oprosti suprotstavljene su drugim likovima u romanu koji su većinom neiskreni, cinični ili barem nezainteresirani za vječne vrijednosti kao što su ljepota, moral ili dobrota.

Idiota treba čitati jer u njemu Fjodor Mihajlovič Dostojevski portretira jednog od najpamtljivijih likova u cjelokupnoj svjetskoj književnosti – naivnog, zanesenog i idealističnog kneza Miškina. Treba ga, dapače, opetovano iščitavati jer je pun malih filozofsko-esejističkih dragulja pogodnih za razmišljanje i propitivanje vlastitih stavova.

Novi prijevod Ivane Peruško ovaj će vječno aktualni književni klasik približiti mlađim čitateljicama i čitateljima.

 

“Naravno, Dostojevski je bio neumorni zaštitnik Dobra. Štoviše, kršćanstva. No kad bolje razmislimo, nije bilo ni boljeg đavoljeg odvjetnika. Klasicizam ga je poučio važnoj lekciji – prije nego što izloži svoje dokaze i pritom zanemari osjećaj vlastite pravičnosti ili pravednosti, on će najprije izložiti argumente suprotstavljene strane. To ne čini da nas u tom procesu nabrajanja suprotstavljenih dokaza navede da izaberemo suprotnu stranu, nego zato što je to nabrajanje poprilično zabavno. Čovjek može ostati pri svojim uvjerenjima; samo, nakon što su osvijetljeni svi argumenti u korist zla, nabrajanje postulata vjere zvuči nostalgično, a ne strastveno. I upravo je zato sve tako vjerodostojno.” — Josif Brodski

“Junaci Dostojevskoga s kalvinističkom upornošću ogoljuju svoju dušu pred čitateljem, ali ne zbog vjerodostojnosti. Nešto drugo tjera Dostojevskoga da okrene naglavačke njihove živote i razotkrije prljave napukline i nabore opne kojom je obložena duša. Samo, to nije potraga za istinom. Jer rezultati njegove inkvizicije raskrinkavaju nešto što nadilazi samu istinu: oni razgolićuju naše tkivo, a ono je zapušteno. Sila koja ga na to goni jest jezik-svežder kojemu u jednom času Bog, čovjek, stvarnost, krivnja, smrt, beskonačnost, spasenje, zrak, zemlja, voda, vatra, novac više nisu dovoljni – tada on nasrće na samoga sebe.” — Josif Brodski

prijevod:
jezik izvornika: Идиот, pоман в четырех частях
broj stranica: 664
vrsta uveza: Meki uvez s klapnom
broj izdanja: 2.
datum izdanja: listopad 2025.
širina: 15 cm
visina: 22.5 cm

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Jedan od najvećih ruskih, ali i svjetskih pisaca Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. u Moskvi, a umro 1881. u Sankt-Peterburgu. S dvanaest godina odlazi na školovanje, prvo u Moskvu pa u Sankt-Peterburg.  Pohađao je vojno inženjersko učilište u Sankt-Peterburgu, nakon diplome kratko je radio kao inženjer, i tada je već počeo kockati i gubiti novac – ta će ga ovisnost pratiti tijekom čitava života. Kad je Dostojevski 1843. završio školovanje, preveo je roman Eugénie Grandet Honoréa de Balzaca (doduše, prijevod je bio toliko Slobodan da je od Balzacova romana ostao samo siže). Uskoro piše epistolarni roman Bijedni ljudi koji formom podsjeća na sentimentalizam, a sadržajno se razlikuje od tada prevladavajućeg naturalizma. Ubrzo potom Dostojevski piše pripovijest “Dvojnik”, koja nije bila toliko uspješna, a 1848. objavljuje sentimentalni roman Bijele noći, nakon kojih počinje pisati roman Netočka Nezvanova, također u sentimentalnoj maniri, ali zbog okolnosti prekida pisanje. Naime, bio se pridružio kružoku utopijsko-socijalističkog kruga radikalnih pisaca i intelektualaca, tzv. petraševaca, koji je bio kritički nastrojen prema carskoj Rusiji i zazivao revoluciju (raspravljali su o tada subverzivnim idejama nužnosti okončanja tradicionalnog braka, ukidanja kmetstva i privatnog vlasništva). Zbog tih je aktivnosti Dostojevski s još nekolicinom ljudi 1849. uhićen i osuđen na smrt, a netom prije pogubljenja, na samome stratištu, izrečena mu je odluka o pomilovanju. Car Nikolaj I. smilovao se prijestupnicima te ih poslao na robiju i težak rad u Sibir, nakon kojega je Dostojevski do 1859. bio u vojsci. Iz Sibira Dostojevski se vratio kao drukčiji čovjek, iskustvo blizine smrti i robije učinilo ga je konzervativnijim i religioznijim. Nakon povratka u Sankt-Peterburg piše Zapise iz mrtvog doma (1862.) o životu u Sibiru iz vizure zatvorenika. O strahotama koje je glavni lik proživio piše kao o nečem običnom i time postiže jak učinak na čitatelj(ic)e. U to vrijeme nastaje i feljtonski roman Poniženi i uvrijeđeni (1861.) u kojem se osjeća jak utjecaj Dickensa, engleskih i francuskih bulevarskih romana. Njegova misao da napredak ne može biti jednostavan zbog kompleksne i mračne ljudske prirode dolazi do izražaja u Zapisima iz podzemlja (1864.) kojima napada “razumni egoizam” koji je propagirao tada popularni publicist i književnik Nikolaj Černiševski, glavni urednik revolucionarnog časopisa Suvremenik. Godine 1866. objavljeno je kompozicijski najskladnije djelo Dostojevskoga, roman Zločin i kazna, koji je izlazio u nastavcima u Ruskom vjesniku. Ovaj kriminalistički roman u kojem otpočetka znamo ubojicu Dostojevski je zamislio kao psihološki prikaz jednog zločina i analizu duhovno-moralnoga stava nove generacije. Od 1876. Dostojevski je objavljivao Piščev dnevnik koji se sastojao od kritika, eseja, polemika, priča i autobiografskih crtica. Tu je promicao slavenofilske ideje, kritički se odnosio prema civilizaciji i politici europskog Zapada, a ruski narod smatrao bogonoscem koji će preporoditi čovječanstvo. Kruna književnog stvaralaštva ovog velikog ruskog pisca jest nedovršeni roman Braća Karamazovi (1879./1880.), djelo razgranate fabule s mnoštvom likova od kojih su najvažniji otac i četiri sina. Uz Rat i mir Lava Nikolajeviča Tolstoja, Braća Karamazovi spadaju u sam vrhunac stvaralaštva kasnog ruskog realizma, a svojim esejističkim dijelovima roman nagovještava i dezintegraciju realizma prema modernizmu. Dostojevski je 1880. održao svoj posljednji veliki govor povodom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi. Tom je prilikom rekao da ruski čovjek nije samo pravoslavni kršćanin ili prozapadnjački duhovni lutalica, nego bi trebao (kao što je, prema njegovim riječima, uspio Puškin) u sebi na temelju kršćanskoga razmišljanja povezati tradicije svjetske kulture. Morao bi postati bratom svih ljudi, “svečovjekom” (rus. vsečelovek). Uz Lava Nikolajeviča Tolstoja i Antona Čehova, Dostojevski se smatra jednim od najvećih ruskih pisaca svih vremena.
Više...

Na zalihi

Idiot

29,99

Na zalihi

Zločin i kazna

26,99

Slične knjige