Glava velike ribe

Jednoga zovu Traktor, bio je branitelj, sad više ne zna što je. Drugi mu je brat, njegovo je božanstvo Novac. Treća, između njih, bratova je žena. ona čeka, a između točaka toga trokuta, na jednoj od zagrebačkih periferija, nešto će se sigurno i dogoditi.

Svojim prvim romanom Glava velike ribe Ognjen Sviličić izvrsno radi isto ono zbog čega smo zavoljeli njegove filmove: pronalazi likove, pretvara ih u ljude i pred njima ne zatvara oči. Mjesto je radnje Hrvatska, vrijeme sasvim sigurno danas, a ono što Sviličić u njima vidi, ono što naposljetku prepoznajemo i sami dok nad njegovim junacima strepimo, smijemo se i očajavamo – netko je vrlo nalik na nas.

Jer Glava velike ribe jedan je od onih romana koji se ne događaju nekome drugome. Upečatljivim prizorima i uvjerljivim portretima, diskretnim humorom te jezikom koji je i književni i filmski Sviličić nam pokazuje svijet omeđen krhotinama rata i ratama kredita, osvijetljen sjajem tržnih centara i TV-ekrana na kojima se pjeva i pleše, plače i psuje… život previše poznat da bi bio tuđi.

Dok piše o tome koliko smo se promijenili i tko smo postali, dok premjerava koliko je daleko čovjek od čovjeka, a Domovina od Tržnoga Centra, autor je samo naizgled neprisutan, samo naizgled bez suda. Taj ćemo sud zacijelo tumačiti kojekako, ali za što god da se odlučimo, u vezi s onim što ga podcrtava neće biti zabune: a to je Sviličićev autorski potpis – ljudskost i želja da razumije.