Divlje i tvoje

Zbirka Divlje i tvoje Olje Savičević Ivančević osobna je i angažirana knjiga koja svaku temu uspijeva prikazati krajnje jednostavnim, na trenutke zavodljivim diskursom. Ona je jednako otvorena i za pasionirane ljubitelje poezije i za čitatelje koji rijetko posežu za stihovima

Poetsko pismo Olje Savičević Ivančević brižno je građeno, prepoznatljivo i privlačno. Karakteriziraju ga snažna emocionalnost,  feministička perspektiva, skokovita narativnost, sigurno vođenje pjesme i dojmljivo umijeće poentiranja. Njezin pjesnički opus nastajao je i utvrđivao svoja iskustvena i poetička uporišta u protekla dva desetljeća – od tinejdžerske zbirke Bit će strašno kada ja porastem (1989) preko knjiga Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), Puzzlerojc (2006) i Kućna pravila (2007) do istanbulske „rezidencijalne“ zbirke Mamasafari (i ostale stvari) (2010).

Bliskost i distanca

Sedma autoričina zbirka Divlje i tvoje tiskana je 2020. U 45 ukoričenih pjesama Olja Savičević Ivančević progovara o dehumaniziranosti vremena u kojemu živimo, o kanoniziranim društvenim porecima, o rodnim odnosima, obnavlja iskustvo djetinjstva, vraća se ratnim traumama, nastoji stihovima sačuvati jedinstvene emocije poput ljubavi, prijateljstva ili majčinstva. Knjigu otvara tekst Moje životinje, a njega kletva kojom se lirska protagonistica doslovce obraća psima, mačkama i konjima, a stvarno samoj sebi: „Neka je proklet onaj dan/ Kad me školski pedagog/ Pozvao u ured i ubacio otrov/ U moje uho“. Ritualan je to način naglašavanja trenutka od kojega protagonistica svijet počinje promatrati iz pozicije pisca, neudobne pozicije koja pretpostavlja širom otvorene oči i kritičnost. Tobožnja kletva doznačuje čitatelju da je suočen sa samosvjesnom i angažiranom autoricom. Taj se dojam još pojača i učvrsti kada nešto kasnije naiđe na pjesmu Pošten posao. Autorica se naime vraća istoj temi, samo iz druge perspektive. Umjesto njezine protagonistice do glasa dolaze ljudi koji ju okružuju i koji neprestano ponavljaju da su svi njezini radili poštene poslove (npr. činovnika, prodavačice, vojnika, tajnice pa i švercera) te da ona pripada prvoj generaciji koja je završila fakultet i ne može naći pošten posao. Intonacijom te pjesme Savičević Ivančević upozorava na brojne štetne konvencije, zablude, folklorne i patrijarhalne matrice koje ravnaju odnosima među ljudima. Njezino posuđivanje glasa zastupnicima takve kulture nije običan čin. U njemu s jedne strane ima ljubavi i poštovanja prema bliskim osobama, ali i radikalnog distanciranja od naslijeđenog načina mišljenja i njegovih zastupnika s druge strane.

Lirsko sažimanje epskih sižea

Zbirka se može čitati kao cjelina u kojoj raspored pjesama nije slučajan. Na početku dominira sjećanje, prizori iz djetinjstva, oživljene slike iz obiteljskog albuma, upijanje svijeta punim plućima, a kasnije gruba stvarnost, suočavanje s povijesnim nepravdama, izazovima sadašnjosti i naglašavanje ženske perspektive. Na takvo strukturiranje pjesničke knjige nedvojbeno je utjecao pripovjedački dar Olje Savičević Ivančević, uopće sklonost naraciji. Oživljeni infantilizirani glas djevojčice i glas zrele žene dodiruju se i prepleću kako u pojedinim pjesmama tako na razini cjeline. U tom su smislu ilustrativne pjesme Očevi i kćeri te Mitovi i legende. U prvospomenutoj autorica oblikuje mentalnu sliku oca, sliku koju je plastično sažeta u sljedeća dva stiha: „Obično otac ode na posao, vrati se prašnjav/ Ruča i umre prerano da bi ga se kćeri stigle postidjeti“. Važno je primijetiti da lirska protagonistica ovdje progovara iz prvog lica množine, tj. da ne govori samo u svoje ime, implicirajući tako da je neizgrađenost i površnost tog odnosa općevažeća, da je za kćeri većina očeva „živjela i umrla usput“ (kako glasi kasniji stih). U pjesmi Mitovi i legende lirska kazivačica govori iz osobne perspektive i oživljava prizor u kojemu se kao devetogodišnja djevojčica suočava s obiteljskim rodoslovljem u kojemu se pojavljuju generali, geleri, partizanke, djed i šukunbaba hajdučica, kubura s vjenčanja itd. U tom tekstu autorica demonstrira iznimnu sposobnost lirskog sažimanja epskih sižea s prikladnim odmicanjem u tonu od teme i njezinih smislova. To odmicanje izvire iz senzibilnosti koja se ne gradi oko postojećih storija nego oko prostora izgrađenog vlastitim djelovanjem, govorom i mišljenjem. U obje se pjesme zapravo radi o istoj gesti, s tim što je pjesma Očevi i kćeri politična, idejna i nježna te otvara vrata rodnoj problematici, npr. stihovima koji oblikuju figuru sina i koji tematiziraju bliskost i nerazumijevanje među njima, dok je pjesma Mitovi i legende strateški infantilizirana što je suočavanju s teškom temom pribavilo prigodnu lakoću i šarm. Motivsko-tematski okvir zbirke Divlje i tvoje Olje Savičević Ivančević obuhvaća među ostalim: storiju o školskom superjunaku koji je vječno bio u sedmom razredu, o ulici u kojoj je protagonistica rasla, o lubenicama, o „drevnoj ekonomiji“ koja se zasnivala na radu i lucidnosti nevidljivih žena, o kratkoj kosi kao potencijalnom simbolu neumiljate i samosvojne žene koja nije spremna trpjeti nevjernog ili nasilnog muškarca, o iskustvu istinskog zagrljaja, o bolesnom prijatelju, o snijegu, zagrljaju, biblioteci. Iskustvo rata obnavlja snažna repetitivna pjesma Perunike, koja je organizirana oko refrenskog ponavljanja tvrdnje Najgore mi je bilo – kazivačica gradacijom loših vijesti koje smjenjuju gore, nesreća koje se neprestano umnažaju dojmljivo prikazuje rat kao tragediju koja čovjeku zauvijek oduzima vrijeme, ljude i koja ga stigmatizira. Otvoreno angažirane pjesme nerijetko imaju i jake, ekspresivne naslove – „Ne čitaš žene“, „Mlada pjesnikinja odgovara na pitanje odakle crpi inspiraciju“, „Ubojice su među nama“, „Ona koja nije znala reći ne i ona koja nije znala reći da“ i sl.

Retorika, poruka i ritam

Iako se okreće prema prošlosti, pa i prema budućnosti (u tekstu Dvadeset i drugo stoljeće), protagonistica Olje Savičević Ivančević svim silama nastoji biti, živjeti i djelovati u sadašnjosti. O tome nedvosmisleno svjedoči svaki stih pjesme Ne želim ništa poslije smrti. Budući da se ta pjesma može čitati kao pohvala životu, ljubavi, trenutku i poeziji, navest ću ju u cijelosti:

Ne želim ništa poslije smrti Priznanje, ljubav ni povjerenje Ako mi želi dati svoje prijateljstvo Učini to sada Razgovor je bolji od poezije Duboki poljupci su bolji od jezika I ako je ovo šuma u koju ulazimo Divna je i divni su tvoji medvjedići Ako je ovo grad u koji ulazimo Divan je i divni su tvoji izlozi Ako je ovo bitka u koju ulazimo Divna je i divni su tvoji noževi Ako je ovo krevet u koji ulazimo Divno je i divni su naši udovi Ako je ovo sve, ako je ovo ništa Ne želim pričati o tome Generacijama koje dolaze I ne želim ništa poslije: Život je sve čemu se nadam.

Naslov pjesme i poenta nude istu poruku – u naslovu je ona uobličena u upozorenje, u poenti u nadu; u naslovu se radi o niječnoj tvrdnji, u poenti o jesnoj. Između naslova i poente množe se razlozi koji razvijaju tu poruku, koji ju poetično naglašavaju, gradiraju i apsolutiziraju, razlozi koji retorički popločuju put od upozorenja do nade, a stihovi se pritom nižu ritmično s ponavljanjima i izričajnom raskoši koja podsjeća na psalme. Taj put između prvog i zadnjeg stiha izrazito je ritmičan, a ritam je poduprt sintaktičkim i leksičkim ponavljanjima. Ova pjesma veoma dobro ilustrira Yeatsovu napomenu o ulozi ritma u pjesmi. Glasoviti je Irac u eseju Simbolizam u poeziji zapisao da mu se uvijek činilo da je cilj ritma produžiti trenutak kontemplacije, trenutak u kojemu smo istovremeno i sneni i budni, taj jedini stvaralački trenutak, jer nas on uljuljkuje primamljivom monotonijom. Ako senzibilna osoba uporno sluša sat koji kuca ili promatra svjetiljku koja monotono svjetluca, nastavlja Yeats, ona pada u hipnotički trans, a ritam nije ništa drugo nego utišano otkucavanje sata, koje se mora slušati. Taj ritam čitatelja istodobno opčinjava i usredotočuje na temu koju razvija. Pjesma Ne želim ništa poslije smrti tehnički se razlikuje od većine pjesama u zbirci Olje Savičević Ivančević. Umjesto narativnosti, izravnosti i jednostavnosti, koje obilježavaju autoričin lirski stil, ona nudi sklad, čaroliju ponavljanja i pravilno izmjenjivanje podudarnih slika i istovrsnih rečenica. Smisaono međutim ona je zakonit dio cjeline; štoviše u njoj su se posve sljubili ključni impulsi zbirke – nježnost, toplina, borbenost, okrenutost sebi. Na kraju spomenut ću ono s čime se čitatelj najprije susreće – naslov. Zašto je Olja Savičević Ivančević naslovila knjigu Divlje i tvoje? Kakvu je semantiku moguće pronaći u toj nesimetričnoj opoziciji? Je li prilog divlje stavljen na mjesto zamjenice moje kako bi se očudio i zatamnio naslov? Ili je u pitanju udica koju čitatelj može i ne mora zagristi? Izvjesno je, posebice nakon čitanja knjige, da naslov Divlje i tvoje nagovještava dvije strane, da implicira postojanje napetosti među njima, možda čak i njihovu potpunu sučeljenost. Iskustvo čitanja najprije ovjerava pretpostavku da je divlje ono neukrotivo, ono što izaziva jedinstvene i snažne reakcije, ona neponovljiva emocija koja se osjeti pri susretu s potpuno novim situacijama. Samo se u jednoj pjesmi izravno doziva ta opreka. Pjesma se zove Lj i govori dakako o ljubavi. Ovako:

Na početku i ranije Ona želi znati sve o tebi Tvoje privatne stvari (…) Na kraju i kasnije Prepoznaješ je u pljuvački Usred poljupca Sretneš je kod prijatelja Kod ljepotice Dvaput u Ljubljani Kod kraljice i kralja U proljetnom pljusku U divljem U veselju…

Zbirka Divlje i tvoje Olje Savičević Ivančević osobna je i angažirana knjiga koja svaku temu uspijeva prikazati krajnje jednostavnim, na trenutke zavodljivim diskursom. Ona je jednako otvorena i za pasionirane ljubitelje poezije i za čitatelje koji rijetko posežu za stihovima.