Div

Nazovemo li Diva romanom, ne bismo bili u krivu, ali ni osobito precizni, jer on je mnogo više od toga. Jedinstven je to sudar proze, poezije, filozofije i nadrealnog, sudar bez kojeg se nije moglo ući doista duboko u pitanja gubitka, potrage za smislom i ljubavi u svijetu istodobne ljepote i propadanja. Roman Div može biti i biva mnogo toga, za mene je prije svega iznimno istraživanje ludila. Namjerno kažem ludilo, a ne psihička bolest ili nešto treće, jer se ovdje ludilu ne pristupa reduktivno, ni terapijski, ni (auto)viktimizacijski, ni iz perspektive bremena društvenoj okolini. Ludilo nam se ovdje predstavlja kao – snaga stvaranja. Na razini riječi, slike, smisla, jedinstveno duhovitog viđenja mehanizama svijeta, ludilo nam se otkriva kao zadnje utočište stvarne ljudskosti, inteligencije i sposobnosti za istinsku bliskost. Nataša Govedić vodi nas u intiman krajolik satkan od radosti i jeze jezika, koji nam postaje jedini kompas u tekstu izuzetne kompleksnosti, tekstu-zagonetki. Ali za čitatelja nema straha, Div nije čudovište, čita se brzo i halapljivo, jer je emotivan bez patetike, pametan bez pretencioznosti i zato što se otvara čitanju na brojnim razinama, od kojih nijedna nije kriva, svakom se dolazi do istog cilja. Intimnog prostora u kojem kao da se čitatelj, Div, protagonistice i autorica nabacuju internim šalama, koje pripadaju samo tom jedinstvenom odnosu i nijednom drugom.

Div zove da ga se čita, da se o njemu i s njime komunicira, da ga se osjeti. Knjiga je to koja se čita sa smiješkom, iznenađenjem, ali i knedlom u grlu, jer nas pogađa beskrajna ranjivost Diva. Što god ga može raniti, svačija je ugroza. Tko će nas, naposljetku, štititi ako ne bude više Divova?

– Kristian Novak

Ovo možda jest roman o šizotipiji i načinu na koji se bolest manifestira u svim svojim oblicima, od bolesti kao prepreke do bolesti kao prijateljice, ovisno o tome koga u romanu ‘pitaš’ za definiciju ili objašnjenje. ali ono što je još i važnije, ovo je roman o svima koji su se na bilo koji način u bilo kojem trenutku svog života osjećali drugačijima. zaista, nema nikakve prepreke da se ovaj roman čita kao coming-out roman, ili kao roman o izlasku iz obiteljske, društvene ili bilo koje druge vrste opresije. I ta inkluzivnost je jako, jako dragocjena. ona se nekome može činiti kao kolateralna kvaliteta, ali meni je nekako u samom središtu.

– Tomislav Zajec