Na benzinskoj u centru točim gorivo u plastični kanistar. Teško dišem i znojim se. Napunim skoro do vrha, čvrsto zavrnem čep i smjestim kanistar u prtljažnik. Platim, sjedam u auto i okrećem ključ. Motor kašljuca, ali ne pali. Okrećem još jednom. Ništa. Osjećam kako me probada između želuca i pluća. U retrovizoru vidim čovjeka u autu iza mene kako nestrpljivo tapka prstima po volanu. Vadim ključ pa ga vraćam i okrećem iznova. Motor se bolno oglasi i konačno pokrene. Dodajem gas i odlazim. “Kad te zapalim, neće te bog ugasiti”, pomislim. Bacim pogled na retrovizor i provjerim stanje u prtljažniku. Benzin se ljuljuška u kanistru, stvara pravu malu neveru u plastici.
Napuštam grad i vozim prema izvoru. Livade sporo promiču duž ceste. Trava na njima izbrazdana je dubokim tragovima guma koji vode daleko prema dalekovodima i pokojem usamljenom stablu. U daljini traktor vuče uređaj koji skuplja sijeno, formira ga u okrugle bale i ostavlja iza sebe.
Rano je i cesta je prazna. Iako sve naizgled odiše mirom, dlanovi su mi toliko mokri da mi volan proklizava dok upravljam njime. Nemam zraka. Pokušavam otvoriti prozorsko staklo, no dlanovi su mi sve vlažniji, pa mi ručica izmiče kroz prste. Gušim se. Gledam na sat. 10:08. U povratku, od izvora do centra, trebat će mi sat i pol pješice. Dva uvrh glave.
Odjednom mi sine misao i krenem pretraživati džepove. Onaj na košulji je prazan. Oba prednja na hlačama također. Hvata me panika. Tek tad shvatim da na sebi imam cargo-hlače, pa krenem tapkati dlanom po džepu na nogavici. Ništa. U drugom džepu napipam nešto, gurnem ruku i izvučem plastičnu kutijicu u kojoj držim trzalice. Odbacim je na pod, a trzalice se razlete posvuda. Zaustavim auto pokraj ceste i ugasim motor. Odignem se sa sjedala i obama dlanovima istovremeno krenem pretraživati stražnje džepove na hlačama. Konačno u jednom džepu napipam upaljač. Odahnem. Okrećem ključ. Mašina vergla, ali ne pali. Pokušam još jednom. Nešto cvili i skiči ispod haube, ali motor ni da trzne. Izađem iz auta i podignem haubu. Po prvi put u životu pozorno gledam Wartburgov motor. Neki lonac, cjevčice, kablovi. Računam da će se samim tim što sam otvorio haubu kvar popraviti sam od sebe, neka će nepravilnost sjesti na svoje mjesto. Nadam se tome jer nemam pojma niti u što gledam niti što mi je činiti. Da je stari sad ovdje, do detalja bi mi objasnio svaki vijak i svaku žicu.
“Halo, meštre! Je l’ treba dat ruku?” čujem iza sebe kako me netko doziva.
Dva tipa šetaju pse. Po godinama, obliku obrva i boji očiju definitivno otac i sin. Lokalna ekipa u istim kariranim košuljama i hlačama radnog kombinezona, s crnim gumenim čizmama na nogama. Jedan pas obiđe oko Wartburga, digne nogu i zapiša kotač.
“Da, hvala”, odgovorim. “Ako me možete malo pogurati, bilo bi super.”
Ova dvojica brže-bolje pljuju u šake i krenu gurati. No auto je težak, a cesta neravna, pa otac i sin krenu svojski upirati kako bi ga pokrenuli. Nakon nekoliko trzaja kotači se konačno odlijepe od tla i auto se pokrene. Trenutak poslije motor veselo rže. Dodajem gas, stišćem gumb sa znakom trube u znak zahvale, ali sirena ostane nijema.
Zaustavljam auto, prebacujem u ler i ostavljam motor upaljen. Okrećem ručicu i spuštam staklo, no nakon nekoliko okretaja zglob ručice zapne. Prozor ostane spušten tek desetak centimetara. Naginjem se prema otvoru prozora i zahvaljujem:
“Dečki, hvala puno!” viknem pa, osjetivši nelagodu, dodam: “Inače nije moj auto, ja vozim Mini Morris.”
Ova dvojica se smiju i odmahuju kao da je sve u redu: “Sve pet. A baš smo se pitali šta će vam toliki auto.”
Add comment