Na naslovnoj fotografiji: Miklós Lengyel, šef kabineta, i Xenia Detoni, dobitnica nagrade (izvor: Fraktura)

Xenia Detoni rođena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s posebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza. Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske. Dugogodišnja je prevoditeljica Frakturinih naslova, među ostalim, najvećih imena suvremene mađarske i europske književnost – Imrea Kertésza, Pétera Esterházya i Pétera Nádasa. Sa Xenijom smo razgovarali povodom nagrade Balassi  koju je osvojila u rujnu, a prevoditeljica nam je otkrila kako su izgledali njezini počeci u svijetu književnosti, što danas predstavlja izazov prevoditelju i koji su autori obilježili njezin prevoditeljski rad. 

Dobitnica ste nagrade Balassi mađarskog Ministarstva vanjskih poslova i trgovine za iznimna postignuća književnih prevoditelja 2023. godine. Budući da ste za svoj rad već osvojili niz prestižnih priznanja, što izdvaja nagradu Balassi, po čemu je posebna?

Ovo je državna nagrada zemlje s čijega jezika prevodim, a utemeljena je 2017. kao izraz zahvale Republike Mađarske književnim prevoditeljima neovisno o jeziku na koji prevode – dakle, tehnički, konkurencija je golema – a koji su pridonijeli i pridonose zavidnoj usidrenosti mađarske u krvotok svjetske književnosti. Dodjeljuje se jednom godišnje u povodu Međunarodnog dana prevoditelja. Uistinu nisam očekivala da bih ovako brzo mogla doći na red, jer je ovo ipak na neki način priznanje za životno djelo, a svi su dosadašnji dobitnici, osobito kolegica koje prevode na letonski, u svakom pogledu barem za deseticu jači od mene. A da se o potencijalnom broju čitatelja i ne govori, kad se ima na umu da prijevodi prvoga dobitnika Čileanca Adana Kovacsicsa na španjolski žive na dva kontinenta. Tek se po ovoj nagradi prepoznaje i rad timova hrvatskih nakladnika koji su sve ovo omogućili i omogućuju, ne samo meni nego sad već i mnogim mojim mladim kolegicama i kolegama koji uspješno grade svoje prevoditeljske karijere s mađarskog, ili i s mađarskog jezika. Posebna je i po tome što kao dobitnica u Velikoj čitaonici Mađarske akademije znanosti nisam bila sama, i nisu me došli pozdraviti samo neki “i moji” autori i njihovi izdavači, nego su mi i ovaj put Sibila i Seid Serdarević bili na svaki način fantastična potpora.

Književni prijevod mogao bi se odrediti kao ponovna izgradnja teksta na drugom jeziku, usklađivanje jezičnih planova i finesa, koje uglavnom zahtijeva vrlo široko poznavanje idiolekta i kulture autorice/autora. U razgovoru s prevoditeljicom Leom Kovács naveli ste kako se prilikom prevođenja ne smije udariti falšni ton. U tom smislu, postoji li prijevod koji vam je bio posebno izazovan? Što je uopće spomenuti falšni ton, najveća pogreška u prevođenju?

Jesmo li izrečeno ili napisano ispravno razumjeli ili nismo, neobično je bitno u svakodnevnoj komunikaciji, pa tako i kod ponovne izgradnje teksta na nekom drugom jeziku. Zato je poželjno da utišamo sebe kako bismo čuli drugoga, da se usredotočimo na prijem tuđih misli i emocija, kako bismo ih, dakako, u skladu sa svojim bićem, prenijeli u svoj svijet, a zatim ih što vjernije izvornoj informaciji proslijedili i drugima. Mentalitet teksta uvijek je odraz životnih mijena koje nastupaju kod izvornog autora, zato je svaki novi tekst istoga autora, ma koliko njegovih već ranije prevodila, jednaki izazov kao i prvi, katkada čak i veći. I tu se lako može “udariti pogrešan ton”. No valja ga odmah čuti i suočiti se s njim, pa ako drukčije ne ide, radije odložiti tekst za neka bolja vremena. Dogodilo mi se to s Otokom Sándora Máraija, kratkim romanom koji sam četiri puta počinjala od nule, zapravo borila se s njim šest godina. Pritom sam prevodila Máraija i prije, pa i usporedo, da bi se onda neočekivano sve riješilo zapravo u dahu, za nepunih mjesec dana. Ne postoji racionalno objašnjenje zašto, no iz nekog razloga dugo nisam bila spremna za taj registar.

Prevodili ste djela velikana mađarske književnosti poput Imrea Kertésza, Pétera Esterházyja i Pétera Nádasa, koji je gostovao na Festivalu svjetske književnosti u rujnu. Je li lakše prevoditi autore čiji glas i poetiku već poznajete, postoji li u tom slučaju svojevrsni trenutak prepoznavanja prilikom ulaska u tekst?

Esterházyjeva poetika obilježila mi je mladost i daleko prije nego što sam je se odvažila prevoditi, donekle i Kertészova, a Nádasev način razmišljanja već je dugo moja sadašnjost, no rukavci su uvijek u pripremi, pa je ulazak u tekst bez iznimke uvijek popraćen golemom tremom, jer se moram čuvati varke prepoznavanja, baš zato što je svaki od njih zasebni entitet.

Našim čitateljima možda je manje poznato – više od deset godina radili ste u svijetu glazbe kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata, festivala, te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe. Kako se dogodio prijelaz u svijet književnosti, balansirate li danas između ta dva svijeta i koliko je to uopće moguće?

Nije bilo dramatičnog prijelaza, to više što sam neko vrijeme živjela nekoliko usporednih stvarnosti. A kako i jedan i drugi svijet zahtijevaju potpunu posvećenost samo njemu, u jednom sam trenutku ipak morala odabrati, pa sam se priklonila onom naizgled riskantnijem rješenju, pri čemu sam uživala podršku i svoje “stare zajednice”. A poglavito obitelji, koja je cijelo vrijeme višestruko aktivna na međunarodnoj glazbenoj sceni. Rekla bih da sam samo promijenila adresu: Koncertna direkcija se početkom milenija nalazila na adresi Kneza Mislava 18, a Knjižara Frakturina danas se nalazi točno njoj preko puta, na Kneza Mislava 17.

Možete li nam otkriti na čemu trenutno radite i, još važnije, na kojem tekstu biste htjeli raditi, koju autoricu/autora otkriti domaćoj čitateljskoj publici?

Uskoro kod Naklade OceanMore izlazi prijevod najvažnijega romana (prvi put objavljenog 1942.) pjesnika i dramatičara Milána Füsta (u trenutku pisanja ovoga odgovora još uvijek radnog naslova) Priča o mojoj ženi. No ovih sam dana opet duboko uronjena u Jászberényijeve priče, jer ih svakako želim završiti, barem takozvanu prvu ruku, prije idućeg osobnog susreta s autorom. Zatim slijedi nešto sasvim drugo: Krisztina Tóth i njezin roman radnog naslova Majmunovo oko, neka ipak nova Krisztina. Prvi su pokusni koraci pokazali da moram sasvim potisnuti sjećanja na Pixel, ali i na Panterin sjaj, kako ne bih upala u zamku – prepoznavanja.

Saznajte više o nagradi Balassi!