Pjesnik i prevoditelj Vojo Šindolić pred naše čitatelje godinama donosi pjesništvo bitnika. Ovom prilikom razgovaramo s njim o njegovu prevoditeljskom radu, o odnosima s mnogim piscima koje je prevodio, o knjigama koje ćemo uskoro čitati u izdanju nakladničke kuće Bodoni (izabranim pjesmama Charlesa Bukowskog Sretan slučaj i The Sick Bag Song Nicka Cavea), o poeziji samoj i mnogočemu drugome.

Prijateljevali ste s Bukowskim, mnogim bitnicima, Patti Smith. Kako danas gledate na ta neka druga vremena? Koliko je ostalo vjernosti glazbi, poeziji, boemštini, na takav način danas? Kako se svijet poezije i glazbe mijenjao? Koliko su bitnici utjecali na nas, kao i spomenuti klasici, i koliko smo toga danas svjesni?

S jedne strane, bitnici (naravno i rani rock-pjesnici poput Jima Morrisona, Krisa Kristoffersona, Leonarda Cohena i Boba Dylana) u vrijeme mojega odrastanja odigrali su presudnu ulogu da se počnem baviti književnošću jer su svojim knjigama i protestnim pjesmama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua kao i interesom za budizam i istočne religije, uobličili moje vlastite poglede na svijet. S druge strane, čini mi se da djela književnika beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao “antiamerički element”, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva, kao i u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit, globalizaciju. 

Preveli ste, među ostalim, Burroughsa (knjiga Mačka iznutra, koja je objavljena u nakladničkoj kući Bodoni), uskoro nam izlazi i Bukowski u vašem prijevodu. Koliko je teško prevoditi poeziju takve brutalne iskrenosti? S Bukowskim ste i prijateljevali…

Da, Bukowski je bio svijet za sebe. Pisao sam mu negdje oko 1976. i u pismu objasnio da mi se sviđa njegova poezija i da bih volio prevesti njegove pjesme i on mi je ubrzo odgovorio. Budući da smo se u to vrijeme prilično često viđali, zbližili smo se, a poslije se čak i počeli družiti, a to znači prilikom mojih dugih i kratkih boravaka u Kaliforniji. S njim sam ostao veliki prijatelj sve do njegove smrti u travnju 1994. Često je znao staviti nekoliko svojih crteža i ulja maloga formata i svežanj novih pjesama u kuvertu i poslati mi. I s Williamom S. Burroughsom sam isto bio veliki prijatelj još iz vremena kada je potkraj sedamdesetih živio u Londonu, a i poslije kad se početkom osamdesetih preselio u New York, ali i zadnjih godina života kad mu je zdravlje već bilo narušeno nekoliko puta sam ga posjetio u njegovu domu u Lawrenceu, Kansas. Moram priznati da mi je bila velika radost i zadovoljstvo prevoditi djela i Bukowskog i Burroughsa. Bukowski ima iznimno čitljiv pjesnički stih, a kad je Burroughs u pitanju, morao sam se poput njegova dvojnika uvući u njegove maštovite vizije, ali, na svu sreću, kako sam bio prijatelj s obojicom, lako sam ih mogao pitati za objašnjenja kad bih oko nekog izraza ili teško razumljive rečenice bio u nedoumici.

Kako teče vaš rad na prijevodima? Imate li neki specifični proces?

Što se tiče prevođenja i vlastitog pisanja, uvijek sam se trudio da kad prevodim neko ozbiljnije književno djelo (bez obzira na to je li riječ o zbirci poezije ili romanu), ne pišem svoje pjesme, bojeći se utjecaja tog pisca koji mi je, očito, drag, jer ga inače ne bih prevodio. S vremenom sam to uspio uskladiti. A kad je u pitanju prevođenje, već više od četrdeset godina moj postupak prevođenja je uvijek isti – nova bilježnica i kemijska olovka i knjiga ili tekst koji prevodim. U prvoj fazi, koja je meni osobno najvažnija, sve prevodim čitajući rečenicu po rečenicu (ili stih po stih) i rukom zapisujem u bilježnicu. U trenutku dok to zapisujem, stvara se onaj čudni odnos razumijevanja teksta koji istodobno čitam i prevodim, pa poslije točno znam gdje trebam obratiti veću pozornost, razmisliti o jezičnom rješenju ili prijevod popraviti. Potom sve iz bilježnice ubacujem u kompjutor i na pisaču ispisujem. Ja nisam osoba koja može dugo gledati u ekran i praviti ispravke. Jednostavno moram u rukama držati otisnuti tekst prijevoda i sve strpljivo pregledati, usporediti s originalom, prepraviti, na marginama zapisati primjedbe samom sebi i tako nekoliko puta, što, naravno, traje mjesecima, često i godinama, dok ne dobijem prijevod kojim sam osobno zadovoljan.

Uskoro izlazi i The Sick Bag Song Nicka Cavea u vašem prijevodu, također u izdanju Bodonija. To je drugačija poezija, višeznačna poezija, zapravo poetski zapisi s američke turneje, zapisi na vrećicama za mučninu. Kako je bilo raditi na takvom prijevodu, ipak senzibilitetom udaljenom od bitnika…

Kako se to već događa, prošlog ljeta gotovo slučajno sam nabasao na Caveove pjesme zapisane na vrećicama za mučninu, poslije prvih nekoliko stranica oduševio se i već nakon tri-četiri dana znao da to žarko želim prevesti, i tako se dogodilo. Slično iskustvo imao sam prije puno godina kad sam prevodio krajnje kompleksnu poeziju Jima Morrisona ili Toma Waitsa. Ali, dobro i pouzdano znam da Nick Cave sebe vidi prije kao književnika nego kao glazbenika, baš kao i Morrison, i taj njihov pristup mi je jako blizak i razumljiv, pa nisam imao većih problema pri prevođenju i usklađivanju naših senzibilnosti.

Poezija i glazba, glazba i poezija. Točke susreta, točke bjegova?

Često se sjetim razgovora s Harukijem Murakamijem, za kojeg se zna da jednako voli glazbu koliko i književnost. Jednom zgodom je kazao: “Gotovo sve što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući glazbi. I sada, poslije više od trideset pet godina, ja i dalje nastavljam učiti puno toga o pisanju zahvaljujući dobroj glazbi. Nema novih riječi. Naš je posao dati nova značenja i drugačija svojstva posve običnim riječima.” S druge strane, da se u mladosti nisam bavio rock-glazbom kao glazbeni kritičar, a potom i kao jedan od urednika Džuboksa (u to vrijeme jedinog jugoslavenskog mjesečnika posvećenog rock-glazbi), vjerojatno nikada ne bih uspio prodrijeti do bitnika, jer ja sam preko rock & folk pjesama, a potom i druženja s Bobom Dylanom, Joan Baez, Leonardom Cohenom, Johnom Lennonom i mnogima drugima prvi put čuo za Jacka Kerouaca, Ginsberga, Burroughsa, Kena Keseyja itd. i kao sumanut ih počeo čitati, a ubrzo i prevoditi. Poslije je sve bila lančana reakcija, koja evo i dandanas traje…

Što je iduće u vašim preovoditeljskim rukama?

Što se tiče brojnih prijevoda, prevodim prilično lako i sporo, pa se u dogledno vrijeme bližim stotoj prevedenoj knjizi. Uvijek sam ja taj koji izabire što ću prevoditi, jer odavno imam popis onoga što mi se jako sviđa i što mislim da još trebam prevesti. Nikad nijednu knjigu (prozu ili poeziju) nisam preveo po narudžbi. Jednostavno to se kosi s mojim stvaralačkim slobodama. A što se tiče novih prijevoda, uskoro Frakturi dajem na objavljivanje izabrane kratke priče sjajnog japanskog pisca Ryunosukea Akutagawe (usput rečeno, kada bih se bavio prozom, ako bih mogao, volio bih pisati jedino na način na koji je on napisao svoje zadnje priče prije samoubojstva), rane pjesme punk-princeze Patti Smith, veliku Antologiju pjesnika beat generacije i još nekoliko drugih naslova budući da iduće godine slavim punih pedeset godina od prvih objavljenih pjesama.

Što vas je zadnje od književnosti baš uhvatilo i ošamarilo?

Uz Caveovu novu knjigu koju sam nedavno preveo, moram priznati da osim neizbježne literature o bitnicima i rock-pjesnicima uglavnom slabo pratim nova imena i nova izdanja jer je svjetska produkcija, kako glazbena tako i književna, danas toliko velika da uopće ne uspijem biti u toku. Naravno, pojedine još uvijek žive glazbenike i pjesnike (Bob Dylan, Patti Smith, Tom Waits) i dalje aktivno pratim, zbog svog iskrenog zanimanja za njihova nova djela, ali i iz duboko prijateljskih veza. Pisce iz regiona (Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora) jako slabo pratim, jednostavno ne stignem sve. Svojedobno sam se smijao izreci Desanke Maksimović “Nemam više vremena”, ali danas se samo kiselo osmjehnem shvaćajući taj “gorki talog iskustva” i nadam se da ću sve što sam planirao napisati, prevesti i objaviti doista i uspjeti ostvariti u nekoliko idućih godina. Osim toga, kada bih imao dva života, rado bih preveo neke stare, opširne i iznimno zanimljive knjige koje me još od mladosti progone, ali koje od prevoditelja zahtijevaju cijeloga čovjeka… recimo, Anatomiju melankolije Roberta Burtona u četiri opsežna sveska, a za čije potpuno razumijevanje trebaju još četiri sveska s tumačenjima – dakle, posao za cijeli život…

I na kraju, poezija? Čemu, tko smo s poezijom, tko smo bez nje? Njezina pozicija je vječno marginalna, ali sveprisutna i, čini se, potpuno imuna na protok onoga što nazivamo vremenom…

Ni dandanas nemam pravi odgovor na to pitanje. Svoje pjesme pišem jako brzo, u bilježnicu, ali kad ih poslije pretipkam, radim na njima jako dugo, mijenjam ih, popravljam, svašta im radim! Sve dok jednog dana nisam napokon zadovoljan. Ali čak i kad pojedina pjesma bude objavljena u knjizi, ako nisam baš sasvim zadovoljan (a nisam nikad), ja je i dalje prerađujem, dopisujem, negdje dodam zarez, negdje ga oduzmem. S radošću se sjećam kako mi je prije više od četrdeset godina Allen Ginsberg kazao: “Za razliku od bavljenja nekim oblicima umjetnosti koji mogu biti skupi, daleko najjeftinije ulaganje je u poeziju. Dovoljna ti je jedna bilježnica i kemijska olovka, i piši sve što želiš i za što si talentiran i sposoban.” Čini mi se da se upravo u tome kriju sveprisutnost i vanvremenost poezije.