Dobitnica prestižne nagrade Goncourt i jedna od najznačajnijih suvremenih francuskih spisateljica Leïla Slimani dobro je poznata hrvatskim čitateljima. Na hrvatski jezik prevedena su tri njezina romana, Uspavanka, U vrtu čudovišta i najnoviji U zemlji drugih, a sva tri prevela je Vlatka Tor. Upravo je prijevod romana U zemlji drugih i povod za ovaj kratki razgovor.
Vlatka Tor (Zagreb, 1971.) diplomirala je francuski jezik i književnost te komparativnu književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Francuskoj je više godina radila kao lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu i kao nastavnica u hrvatskoj dopunskoj školi u Lyonu, Dijonu, Aix-les-Bainsu i Nici. Po povratku u Hrvatsku predavala je francuski u školi stranih jezika i radila kao voditeljica odnosa s javnošću u nakladničkoj kući Fraktura. Bavi se prevođenjem (tekstova, knjiga i stripova), ponajviše s francuskog, ponešto s engleskog.
Po čemu ste posebno upamtili prijevod romana U zemlji drugih, po čemu je bio specifičan ili posebno izazovan?
U zemlji drugih treći je roman Leïle Slimani koji sam prevela, pa mi je već i po tome na neki način bio poseban, zbog tog nastavka “druženja sa starom prijateljicom”. I prije prvog čitanja znala sam da je riječ o trilogiji koja sadrži autobiografske elemente odnosno djeliće obiteljske priče autorice i bilo mi je jasno da će se raditi o širem, bogatijem, razmahanijem, a vjerojatno i egzotičnijem djelu u usporedbi s njezina prva dva romana objavljena na hrvatskom, Uspavankom i U vrtu čudovišta, koji su komorniji, zgusnutiji.
A kad sam se jednom bacila na prevođenje, već nakon nekoliko prvih stranica uhvatila me pomama iščitavanja svega na što sam naišla o marokanskom gradu Meknèsu, njegovoj povijesti, arhitekturi, okolnom krajoliku. Sate sam provela nad Google mapama da bih otkrila kakav je reljef tog područja, promatrala četvrti Meknèsa i detalje grada. Pronašla sam internetske stranice i forume posvećene gradskim znamenitostima i životu u prvoj polovici i sredinom 20. stoljeća. Sve mi je to puno značilo za razumijevanje onoga što je Mathilde, protagonistica romana, zatekla po dolasku u Maroko 1947. godine i olakšalo mi prevođenje određenih stvari.
Što se tiče jezičnih izazova pri prevođenju U zemlji drugih, oni su bili od normalnije, lakše razrješive vrste, ne onakvi od kojih vam dođe da od frustracije optrčite tri kruga oko zgrade. Oko nekoliko nedoumica koje sam imala pomogli su mi razgovori s prijateljicom Francuskinjom kojoj se u sličnim situacijama uvijek obratim i koja je idealan tip osobe za takve upite jer se i sama bavi, recimo, srodnom profesijom.
S obzirom na to da je riječ o suvremenoj, živoj autorici, jeste li je imali potrebu kontaktirati kako biste razriješili neku nedoumicu? Činite li to inače?
Činjenica da prevodim djelo živog autora odnosno autorice uvijek mi predstavlja neko podsvjesno olakšanje jer se nadam da ću sa samim “izvorom” moći razriješiti svaku nedoumicu ili poteškoću na koju naiđem u književnom tekstu. Imala sam zadovoljstvo upoznati Leïlu Slimani prije dvije godine kad je gostovala na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu i vjerujem da ona svojim prevoditeljima vrlo rado priskače upomoć, ali nisam je imala potrebu kontaktirati pri prevođenju U zemlji drugih. Pri prvom čitanju romana uočila sam par mjesta za koja sam pomislila da bi mogla biti zeznuta, no uz malo truda i istraživanja sve je sjelo na svoje mjesto i bez pomoći autorice.
A autore i inače radije ostavim na miru sve do trenutka kad mi stvarno treba pojašnjenje koje mi samo oni mogu dati. Dosad sam samo jednom prilikom morala kontaktirati autora i sve smo lako razriješili. Tako da se nadam da ću i ubuduće nailaziti na autore koji imaju razumijevanja za poteškoće svojih prevoditelja.
Prevođenje, dakako, nije samo prevođenje teksta, nego i dubinsko upoznavanje s drugom kulturom. Kako je, u ovom primjeru, izgledao taj susret s kulturom kojavam je sigurno bliska, ali je ipak druga?
Prevođenje je, dakle, susret s kulturom jezika s kojeg prevodimo, u ovom slučaju to je francuski, što je za mene bio samo nastavak druženja s jezikom koji sam studirala i s kojeg već dulje prevodim. U Francuskoj sam pet godina i živjela i radila, što mislim da je dovoljno dugo da se stekne uvid u način života, u funkcioniranje svakodnevice, kako društvo diše, u svakojake beznačajne detalje po kojima se jedna zemlja i kultura razlikuju od druge, a kroz sve to čovjek može i osjetiti i na koncu odlučiti koliko će za njega ta kultura i zemlja i dalje ostati druge odnosno do koje mjere će se međusobno (p)osvojiti.
No roman U zemlji drugih tražio je i bolje upoznavanje s Marokom, ali mislim da sam se ove teme već dotakla u odgovoru na prvo pitanje. Ovdje bih još samo dodala da je posebno zanimljivo bilo otkrivati meni nepoznate detalje novije, kolonijalne i postkolonijalne povijesti zemalja Magreba, odnosno sličnosti i razlike između situacija u Maroku, Tunisu i Alžiru, koje se često zaboravljaju.
Što inače smatrate najljepšim, a što najtežim u prevoditeljskom poslu? Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci? Mislite li da su prevoditelji u Hrvatskoj dovoljno cijenjeni i prepoznati ne samo kao važna nego i nezaobilazna karika u procesu objavljivanja stranog naslova na hrvatskom jeziku?
Najljepše je istraživanje i otkrivanje. Jezika, značenja, priča, književnosti, ljudi… onoga što su stvorili i što njih stvara. Svijeta. Divna je ona radost, nekako iznutra, kad doživimo “prosvjetljenje” oko nekog teškog pojma, jezične konstrukcije. A gadna je frustriranost kad negdje u tekstu zaglavimo ili kad se između dva rješenja koja se čine jednako dobra moramo odlučiti samo za jedno.
Prednost prevoditeljskog posla jest to što ako sam dovoljno koncentrirana mogu raditi bilo gdje: doma, dio dana dok sam na odmoru, na klupi u parku, u čekaonici. I to što mogu raditi bilo kada, ne mora biti od 8 do 16, a nama s čudnim životnim ritmovima to odgovara. Ali to s vremenom također je i najveći nedostatak. Ako radiš dnevni posao od 8 do 16, onda ti za prevođenje ostaje samo večer, da ne kažem noć, i vikendi, a to je jako naporno. S vremenom je problem i to da ponekad ne znaš kad treba stati, pa pretjeraš i ostaneš za prijevodom dugo u noć, do jutarnjih sati. A s druge strane, od nagomilanog umora povremeno na nas vreba i boljka zvana odgađanje iliti popularna prokrastinacija.
Mislim da su književni prevoditelji i njihova važnost u dolasku knjige do čitatelja danas prepoznati. I da se ta situacija konstantno poboljšava. A mislim da je to u prvom redu zasluga njih samih te zalaganja i aktivnosti Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Kako se knjiga koju ste u sklopu ovog projekta preveli uklapa u temu Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe? Je li se vaša percepcija Europe, percepcija europskog prostora i svega što on obuhvaća promijenila nakon čitanja i prevođenja te knjige?
Ne bih mogla reći da se moja sadašnja percepcija Europe razlikuje od one koju sam imala prije početka rada na romanu U zemlji drugih. Ona je za mene nekako uvijek zahvaćala šire od samih geografskih granica Europe, ne mislim da je to nužno ovdje pojašnjavati. A ovaj roman se sjajno uklapa u temu projekta i svojim sadržajem, i motivima, i karakterima i njihovim proturječnostima. Knjigu doista smatram odrazom autorice, jer ne treba zaboraviti da je Leïla Slimani Francuskinja marokanskog podrijetla, rođena je u Rabatu, živi u Parizu, a sama za sebe kaže da ju je ta dvostrukost, nesigurnost identiteta obilježila, ali i da je to njezino bogatstvo, ono što joj daje snagu za pisanje.
Knjiga U zemlji drugih objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
Add comment