PROČITAJ ULOMAK IZ PRIČE!

Crna svjetla

Natporučnik Andy Hawkins,* glavni psihijatar

na neuropsihijatrijskom odjelu baze marinaca Camp Pendleton, dobio je neizbježni nadimak Orlovski Kljun, ili Orao, početkom svoje prve ture u Vijetnamu kad ga je jedan ludi marinac iz čista mira napao i odgrizao mu nos. Događaj se pretvorio u ozbiljan medicinski slučaj nakon što je dobio upalu izazvanu zlatnim stafilokokom, koja mu se brzo proširila na mozak; ta je opasnost uvijek prisutna kod ozljeda lica. Da sve bude kompliciranije, Hawkins je bio alergičan na prvi antibiotik koji mu je prepisan te je pao u anafilaktički šok. Kad mu se stanje napokon smirilo, otkazali su mu bubrezi, pa su ga morali staviti na dijalizu dok mu je upala i dalje divljala organizmom. Dobio je žestoku groznicu i dva su ga dana umatali u ledene pokrivače, a nekoliko tjedana poslije, nakon što su mu bubrezi i imunosni sustav ponovno proradili, obolio je od hepatitisa B, od kojeg je zamalo umro. Dao je otkaz, na neko vrijeme potpuno odustao od liječničkog poziva i uputio se u Zakladu Menninger u Kansasu, gdje je radio – na sebi. Želio je ponovno razviti suosjećanje za druge ljude prije nego što pokuša pokrenuti privatnu praksu, ali njegove snove o uspješnoj civilnoj karijeri uništila je činjenica da nije imao nos. Nosio je limeni nos, u kompletu s vrpcom za glavu, koji mu je izradio nekakav vijetnamski seljak, što ga je pretvorilo u predmet poruge, dovelo do razvoda od žene i potaknulo ga da se ponovno pridruži mornarici, jer tamo nije posebno važno kako izgledate ako imate dovoljno visok čin. Važno je, doduše, na društvenoj razini – u časničkom klubu i slično – ali ne i kad je riječ o poslu. Počeo je nositi plastičnu protezu za nos, ali upadala je u oči. Stoga je odlučio izvući najbolje iz loše situacije te ponovno stavio limeni nos i pritom se ponašao vrlo izravno: uvijek bi brže-bolje naglasio da on sam, više nego itko drugi, shvaća koliko je groteskno njegovo stanje i na taj bi način djelomično ublažio smijuljenje kojem se izlagao zbog nošenja limenog nosa. Više ga je mučilo ono što je slutio da mu govore iza leđa. U tom je pogledu postao pravi paranoik. Na neuropsihijatriji u Pendletonu – toj turobnoj, asketski uređenoj ludnici – završio sam nekoliko tjedana nakon pokušaja da obranim naslov prvaka u srednjoj kategoriji Prve mornaričke divizije na turniru u kampu Las Pulgas. Izgubio sam meč nokautom. Posljedice ozljeda bile su drastičan gubitak težine, glavobolje, dvostruki vid i čudne, natprirodne vizije. Bolničke snimke EEG-a pokazale su da je udarac u sljepoočnicu zbog kojeg sam na više od sat vremena izgubio svijest prouzročio leziju na lijevom sljepoočnom režnju. U dotadašnjoj sam boksačkoj karijeri imao više od stotinu pedeset borbi i zaradio mnoštvo udaraca, ali taj posljednji bio je najžešći koji sam u životu primio i prvi koji me oborio. Prije sam od snažnih udaraca viđao zvijezde; viđao sam vrtuljke; ali nakon tog pogotka u sljepoočnicu ugledao sam ono najgore što možete ugledati kad boksate: crna svjetla. I tako sam sjedio u kutu dnevnog boravka, na žarkozelenim podnim pločicama, u odori koja se sastojala od pidžame i kućnog ogrtača, pokraj niskog, silno napetog katatoničara po imenu Joe, koji je preko ramena nosio ručnik. U tom se kutu – najzabačenijem dijelu odjela – nalazio jedan od rijetkih prozora. Tu i tamo neki bi marinac potpuno prolupao i pojurio prema prozoru, skočio na prozorsku dasku, zatresao zaštitni paravan i zaurlao: “Hoću umrijeti!” ili “Ne mogu više, pustite me iz ove jebene ludare!” U tim trenucima Joe bi se čak malo pomaknuo. Pod tim mislim da bi se nagnuo ulijevo kako bi ostavio malo prostora onome koji urla. Joe nije dopuštao nikome da ga dotakne, nahrani ili preodjene osim meni i jednom bolničaru. Kao što sam rekao, Joe je preko ramena nosio ručnik. Neprestano je slinio i zahvalno bi progunđao kad bih mu obrisao usta tapkajući ih ručnikom. Joe je smrdio. Šizofreničari često smrde i čovjek se na to navikne. Katkad bi, međutim, postalo tako gadno da sam, kunem se, vidio boje kako isijavaju iz njega – nijanse plave, crvene i ljubičaste – te bih ustao i prišao upaljaču za cigarete pričvršćenom za zid, električnom uređaju sa spiralom nalik na upaljače za cigarete u automobilima. Osoblje nam se nije usuđivalo dati otvorenu vatru i britve. Sjedeći kraj Joea pušio bih Camel, cigaretu za cigaretom, sve dok me Torazin i fenobarbital, koje mi je Orao prepisivao kako bi obuzdali moj veliki nemir, ne bi toliko ošamutili da bih utonuo u teške, neugodne snove, ili dobio napadaj i probudio se na pločicama upišan i usran – sam, zanemaren, prognan. Isti onaj bolničar koji je preodijevao Joea preodjenuo bi i mene. Drugi su nas puštali da umiremo u vlastitu izmetu dok s vremena na vrijeme ne bi došao neki liječnik ili medicinska sestra i zapovjedili im da nešto poduzmu. Tijekom prvog mjeseca imao sam deset do dvadeset napadaja dnevno i bio sam u takvoj depresiji da sam odbijao progovoriti, osobito kad bi se neki od tih napadaja gadno razmahali, što me preplavljivalo sramom i zbunjenošću. Nisam želio primiti kompiće iz svojeg voda kad bi me došli posjetiti, nisam odgovarao na poštu, nisam se javljao na pozive članova obitelji. No kad sam se naviknuo na Torazin, počeo sam se brže oporavljati od napadaja. Počeo sam se brijati i prati zube te se družiti s ostalim pripadnicima neuropsihijatrijske populacije. Uzevši Orla kao živi primjer, odlučio sam izvući najbolje iz loše situacije, prilagoditi joj se i nastaviti sa životom. Na odjelu je u pravilu bilo tridesetak muškaraca. Bio je to strogo čuvani odjel, u kojem su držali najluđe, najnepredvidljivije marince u cijelom Pendletonu. Mene je Orao, izgleda, smatrao supernepredvidljivim, premda to u ono doba uopće nisam bio. Uvijek me držao na distanci, ali se s druge stane približavao zbilja opasnim, zbilja jezivim, opičenim čudacima. Zaključio sam da me se boji zato što sam bio u izvidništvu i odradio tri ture u Vijetnamu, ili zato što sam bio boksač. No bio je liječnik i njegov me profesionalni strah nagnao da se zapitam kakav sam to ja. Jednog je dana na odjel stigao Gothia, golem crnac. Boravio sam ondje već oko dva mjeseca i on je bio prvi novopridošlica otkako sam došao. Bio je ekstra velik, ekstra crn, ekstra mišićav i ekstra lud. Bila ga je obuzela manična epizoda i brzo je mljeo: ispred ulaza ga u Buicku čeka general i on i Gothia će odletjeti u Vatikan, gdje papa nestrpljivo iščekuje Gothijino stručno mišljenje o apokalipsi koja se neumitno približava. Stalno je ponavljao: “Doći će kao tat u noći – tat u noći!” sve dok svi nisu napola povjerovali da je kraj svijeta pred vratima. Gothia mi se odmah svidio. U odjel je unio zanimljivost. Budući da mi je kosa narasla, dogovorio se s crnom braćom da mi pruže frizerski tretman, urede neku vrstu pompadoura. Ispalo je sranje, ali bio sam polaskan time što su me primili među braću, što nije bilo lako jer sam bijelac i narednik i profesionalni vojnik itd. Nekoliko tjedana nakon dolaska Gothia se neprimjetno uspeo na ogradu igrališta, izveo kolut poput Fosburyja i preskočio bodljikavu žicu na vrhu te se vratio s paketom od šest hladnih piva. Popio sam tri na prazan želudac najvećom mogućom brzinom i doživio svoj prvi jeftini satori – premda je teško reći je li posrijedi bila epilepsija ili me zdrmao alkohol. Kad sam ispio četvrtu limenku, sjedeći oslonjen na ogradu, obasjan toplim, zlatnim suncem, shvatio sam da je sve to za neko dobro. Jednom prilikom mnogo godina poslije pročitao sam ulomak u kojem je Nietzsche izrazio ono što sam osjetio u toj spoznaji dugoj petnaest sekundi: “Postajanje je opravdano… rat je sredstvo postizanja ravnoteže… Je li svijet pun krivnje, nepravde, proturječja i patnje? Da, uskliknuo je Heraklit, ali samo za ograničena čovjeka, koji ne vidi cijeli naum; ne i za intuitivnog Boga; on zna da su sva proturječja usklađena.”

Čudno. Spavajući noću na neuropsihijatrijskom odjelu, pod svojim sam ležajem osjećao nazočnost golema zeca. Imao je više od dva metra, smeđe krzno i rane po koži, a disao je duboko i isprekidano. Nisam to želio, ali morao sam svako malo ustajati iz kreveta kako bih pogledao ispod. Gothia, koji nikad nije spavao, naposljetku mi je prišao i upitao što se dogodilo, a kad sam mu rekao za zeca, suosjećajno se zahihotao. “Ma daj, čovječe, nema zeca. Smiri se, lima, lezi i odspavaj. Nemoš vjerovat. Zec. Koja pizdarija.” No malo-pomalo moje mu je kompulzivno provjeravanje zeca počelo ići na živce, sve dok jedne noći nije došao do mojeg kreveta i kazao: “Reko sam ti da nema zeca pod krevetom. Prestani s tom pizdarijom ili ću te uštipnuti.” Izgovorio je to glasnije nego što je namjeravao, pa nam je prišao dežurni bolničar s ručnom svjetiljkom. Rekao je Gothiji da ode u krevet ili će ga zapisati. Ležao sam u mraku i čekao i slušao zeca kako diše poput astmatičara, a onda sam ponovno morao provjeriti, na što je Gothia poskočio u krevetu, uperio prst u mene i viknuo:

“Nema kurčevog zeca, pas mater! Dosta pizdarija!” Uzvratio sam mu vičući: “To je onaj Brat Zec sa staklenke šećernog sirupa. Onaj zec s kopčama na cipelama! I leptir-mašnom. I žutim zubima! Žutim! Žutim!” Zbog stvaranja nereda obojicu su nas zatvorili u izolaciju. Bilo je to moje prvo iskustvo s luđačkom košuljom i zamalo sam prolupao. Prisiljavao sam se mirno ležati i činilo mi se da mi je mozak pun piljevine po kojoj mile stonoge, žohari i drugi kukci. Pod zubima sam osjećao smeđe zečje krzno. Užasnuto sam očekivao da zec uđe u sobu, legne mi na lice i uguši me. Nakon što sam proveo dan u izolaciji, Rouse, bijeli marinac koji je svako malo završavao u vojnom zatvoru, prišao mi je i rekao:

“Čuj… meni možeš reći… sve to fejkaš, jel tako, da bi se izvukao iz vojske?”

Rouse, koji je radio kao službenik u kadrovskoj, “tipkač na Remingtonu” koji se u Saigonu navukao na heroin, imao je po rukama ljubičaste ožiljke od posjekotina i volio mi je pokazivati polovicu britvice koju je čuvao u novčaniku. Nudio mi ju je i često predlagao da je zajedno upotrijebimo. Imao je mnogo ušteđevine i iz dućana je naručivao slatkiše i cigarete te bezbrojne plastične aviončiće za sastavljanje. Tvrdio je da mu je nos začepljen, pa je naručivao i inhalatore Vicks, koji su u to doba sadržavali benzedrin. Rastavio bi ih, progutao vatu i zatim izlio ljepilo od aviončića na krpicu, zamotao je, utrpao u tubu i cuclao. Jednom sam se i ja tako nafiksao s njim, ali benzedrin mi je izazvao takav nemir da sam žicao Torazin od tipova koji bi ga držali u ustima i potom ispljunuli nakon što bi se bolničari udaljili.

Knjigu je s engleskoga prevela Patricija Horvat.

Kupi knjigu!