Otac se vratio iz bolnice oko 16 sati, upravo onako kako je i predvidio. Skidajući kaput pa cipele, upita: “Ivane, jesi li što jeo?”
“Nisam dirao hranu u frižideru. Čekao sam da se vratiš, kako bismo mogli zajedno jesti.”
“Zašto nisi jeo, sigurno umireš od gladi?” zabrinuto će otac.
“Bio sam kod susjeda. Pomogao sam mu unijeti slikarsko platno u stan i kod njega sam pojeo jednu veliku buhtlu, pa nisam bio gladan.”
“Kakvog susjeda?”
“Tu, vrata preko puta”, pokazao sam rukom prema izlazu iz stana.
“Znači, dok mene nije bilo, bilo ti je dosadno i našao si društvo.”
“Nije tako. Unosio je veliko platno u stan, nije mogao sam, i ja sam mu pomogao. Znaš, gospodin je slikar. Pravi, akademski. I slika velika platna, moderno, poput Picassa.”
“Čim se ja maknem, odmah nađeš novog prijatelja. Lijepo je da si susjedu pomogao. No moraš biti oprezan s nepoznatim ljudima, to valjda znaš?”
“Nije opasan. Dobar je čovjek, pravi gospon i još slikar”, oduševljeno sam rekao.
“Dobro, sine, pazi što radiš kad mene nema. Vjerujem da je dobar čovjek, ali oprez je majka mudrosti.”
“Razbio je platnom vazu na hodniku kada ga je pokušavao unijeti u stan. Nakon toga je sve to i počistio. Tako da je svakako trebao moju pomoć da ga unese.”
Otac je samo uzdahnuo i zavrtio glavom. Bio je šutljiv i zamišljen. Vidjelo se da je zabrinut toliko da to nije uspio prikriti, iako mu je do sada to uspijevalo.
“Što je bilo u bolnici?” upitao sam oca. Trgnuo sam ga iz razmišljanja. Osjećao sam kao da mi poput projektila glavom prolaze slike danas doživljenih događaja. Iako je sve to bilo zastrto razmišljanjem o očevoj bolesti, miješajući se s pričom o susjedovu izlječenju i o njegovim slikama. Tata me zamišljeno pogledao pa rekao: “Prvo su proučili sve nalaze i ostale medicinske dokumente koje sam donio. Zatim su mi slikali pluća rendgenom, po tko zna koji put već… Nakon toga su mi odredili terapiju. Ležao sam tamo u svojevrsnoj dnevnoj bolnici, na odjelu za primanje terapije. Davali su mi u venu putem infuzije lijekove, kemoterapiju koju zovu citostaticima. Pa su promatrali kako će mi biti.”
“I kako je to bilo?” upitao sam preneraženim i zabrinutim glasom.
“Podnio sam. Mislio sam da će me naručiti za operaciju…”
“Jesu li?” nestrpljivo sam upitao. Otac slegne ramenima pa odgovori: “Još nisu. Moraju se dogovoriti. Kažu, stavit će moj problem na konzilij. To je ono kad se više doktora dogovara i odlučuju o daljnjem liječenju bolesnika.”
“Želiš li se ti operirati?” upitao sam ga tiho.
“Nitko to ne želi osim onih koji moraju. A ja sam, nažalost, taj koji to najvjerojatnije mora, iako ne znam imam li uopće drugog izbora u životu. Izgleda kako je sad uopće upitno hoće li me operirati. Liječnik s kojim sam razgovarao izgledao je zabrinuto, gledajući moje rendgenske snimke, vrtio je glavom u nevjerici. No nije samostalno donio odluku, presloženo je. Zato ide na konzilij, gdje će se svi doktori zajedno dogovoriti i odlučiti što će sa mnom”, reče otac nervozno se premještajući s noge na nogu.
“Tata, bit će sve u redu. Molim se za tebe”, rekao sam, te briznuvši u plač potrčao ocu u zagrljaj. Nije ništa odgovorio, samo me zagrlio i pogladio po kosi. Nakon minutu, dvije sjeo sam za stol, a otac je iz frižidera izvadio hranu. Prethodno me upitao hoću li pečenu piletinu ili svinjetinu, uz kiseli kupus i papriku, koje nam je mama spakirala. Narezao sam kruh i zajedno smo objedovali piletinu, a svinjetinu smo ostavili za sutra. Glad koju sam osjećao prije nestala je nakon očeve priče i pogleda na njegovo izmučeno lice. Vjerojatno ni on nije bio gladan iz istog razloga, a sve zbog brige i straha vezanih uz njegovo zdravlje. Žvakali smo hranu šutljivo i zamišljeno jer smo znali da moramo jesti. Više smo izgledali kao da hrana jede nas… Tuga je ono što je uglavnom ostalo u sjećanju na to moje teško razdoblje života. Bilo ih je više, ali ovo je bilo prvo i jako bolno.
Add comment