Ulomak – O volumenu vremena 3
Autor: Solvej Balle
# 1557
Razmišljam o onome što nemam. Razmišljam o zimi i proljeću i ljetu koji ne dolaze. O stubama koje više ne škripe jer nije ljeto. O zvukovima. O tome koliko slabo dopiru do mene. Koliko malo donose sa sobom.
U vrtu vidim jesen, jabuke na stablu, nasade blitve i poriluka, ali kad pogledam stablo, vidim samo ono čega nema: nema zimskih grana prekrivenih injem, nema proljetnih pupoljaka, nema zelenog lišća. Nema rabarbara, jagoda ni signet kadifa starog Seltera. Nema pupoljaka ruže koju nam je stari Selter pokazao onog dana kada nam je rekao će Thomas naslijediti kuću. Ruže, koja se na vjetru odmaknula od zida. Brzo smo je zavezali, i još je ondje, ali ne podsjeća više ni na sreću ni na vječnost, sve što postoji upućuje na sve što sam izgubila.
Vratili su mi se zvukovi, zvukovi koji pripadaju onome čega nema. Ponekad pomislim da je i to bolje nego ništa. Zveckanje odsutnosti. Da se malo otpada provlači ovamo. Da čujem prazne odjeke onoga što je nekoć bila glazba. Razmišljam o svemu što bi trebalo doći, ali ništa ne dolazi. Sve je već ovdje. Slika je dovršena. Vidim to. I već je izgubljena.
# 1878
Neobično smo mi društvance u spremniku vremena. Ako je vrijeme spremnik, kaže Henry. On smatra da je više kao vlak, i da sjedimo u istom kupeu. Kao da smo na putu. Dok navečer sjedimo u boravku, povremeno netko postavi pitanje. Zašto mi? Što nas je to spojilo? Jesmo li putnici, s različitim planovima, koji su se samo slučajno našli putem? Je li to trebao biti samo kratak i slučajan susret prije nego što svatko krene svojim putem? Jesmo li četvero zaposlenika koji se na putu do svojih ureda susreću u dizalu, samo na trenutak, a onda svatko odlazi na svoj kat? Jesmo li četiri kupca koji su stali u isti red u trgovini? Ili smo pacijenti, smješteni u istoj bolnici? Što nije u redu s nama, jesmo li operirani ili čekamo? A što uopće čekamo?
Možda smo više kao brod koji plovi nemirnim morem. Sve ono novo što trebamo naučiti, vrste jedra, užadi i kompliciranih čvorova. Promjene vremena. Pokušavamo držati smjer iako ne znamo kamo nas brod vodi. Vjetar nam mrsi kosu. Zadržavamo se na palubi, ali po mogućnosti bez sudaranja, čak i ako se brod previše nagne. Teret koji se pomiče. A što to uopće prevozimo?
Ne bih rekla da nas samo prevoze nekamo kao putnike u vlaku. Mi navigiramo, mi raspravljamo. Mi ribamo palubu i popravljamo oštećenja na trupu. Mi tovarimo i istovarujemo. Mi promatramo more. Mi se pripremamo pristati ako ugledamo kopno. Kakav je to brod? Možda spasilački brod, ako se pita Ralfa. On sjedi na krmi i traži brodove u nevolji.
Olgi to uopće ne izgleda kao brod. Sve joj je ovdje previše mračno i mirno. Nedostaje nam vidik, horizont. Ako je vrijeme spremnik, Olgi se čini da smo završili u nečijem džepu. Kao da nas je neki gorostas izvukao iz naših života odnio sa sobom, kaže. Ne osjeća vjetar u kosi. Osjeća pokrete, i da je netko odnosi, ali nije to ni brod koji se naginje, a ni vlak koji vozi. Smatra da bismo trebamo pokušati pobjeći.
O volumenu vremena 1
19,99€
Kupi
O volumenu vremena, 2
19,99€
Kupi
O volumenu vremena 3
19,99€
Kupi
