Nevjesta 

Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije. 

Sinoć je tako rečeno. Preksinoć, zaksinoć, dugo već tako, noćima, pred spavanje stižu umirujuće vijesti. 

Ali onda se jutros, Bog zna otkud i kako, proširila vijest da pada grad i da će neprijatelj prije večeri zaposjesti naše ulice, trgove, domove. 

Nastane strka. Svud naokolo ljudi, muškarci u dobi za vojsku, odjeveni u svečana diplomatska odijela, kakva nismo vidjeli od početka rata, žene u poslovnim kostimima, s koferčićima koji izgledaju tako kao da u njima mogu biti samo službeni papiri i dragocjenosti važne za opstanak države. Među nogama motaju im se djeca. Samo što ih ne pregaze. I svi se, muškarci i žene, drže za desnu stranu grudi, za unutarnji džep u kojem su pasoši, službena ovlaštenja, avionske karte, propusnice, potvrde sa svim pečatima ovoga i onoga svijeta. 

Odakle im najednom svi ti papiri? 

Kako su ih i kada sakupljali? Gdje su ih držali? 

A svud naokolo, s onu stranu nevidljive bodljikave žice, s onu stranu života i smrti, običan svijet: žene kukaju i plaču, muškarci se gnjevno hvataju za grudi, lete naokolo dugmad njihovih košulja, pucaju uz oblačiće prašine rukavi kaputa, pa viču neće me živa, neće me živa uloviti! A neki, koji već ostali su bez spola, mole, preklinju, nude sebe, nude svoju malenu djecu, samo za taj jedan papir spasa. 

U toj strci, u neredu općem babilonskom, nevjesta u vjenčanici, sa svježim buketom bijelih ruža. Oko nje krug, dva metra širok, u koji nitko ne ulazi, krug bez panike i straha. 

Samo ona, sama i zbunjena, meni je vjenčanje, govori, on je tu negdje kaže, i svi se pred njom razmiču, propuštaju je, ne pitaju za papire… Nevjesta, šapat se čuje preko opće vike i dreke, nevjesta, nevjesta, nevjesta… 

Uto se usred tog neočekivano mirnog dana, čiji mir nitko od silna zora i straha nije stigao ni primijetiti, vrlo blizu prolome prve eksplozije. 

Nastupa bježanija, ljudi gaze jedni preko drugih, nestaje nevidljive granice između jednih i drugih, matere gaze po svojoj djeci dok pokušavaju iz svega ovog izvući živu glavu, rasipaju se naokolo spasonosni papiri, muškarci ginu od metaka i šrapnela, s posljednjom mišlju da su isto ovako mogli umirati i u rovovima, i da nikakvog smisla nije bilo u tom predugom strahovanju. 

Uskoro, ništa ne ostaje od pripovijesti o skorom padu grada. Živi opet sahranjuju mrtve. Umiruće odnose u bolnice. Lakše ranjeni zazivaju pomoć na opustjelim ulicama. Na sve strane izbezumljeno vrište izgubljena djeca. 

Granate ne prestaju padati.

 I sve je opet normalno. 

Nakon povečerja pronese se poput uspavanke: 

Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije. 

Nekoliko dana zatim. 

Ili nekoliko tjedana. 

Mjesec, dva, tri. 

Isto se ponovi. Uvijek isto. Samo što su svečana diplomatska odijela malo posivjela, a poslovni kostimi vise na omršavjelim ženama kao na drvenim konfekcijskim vješalicama. Samo što to više nisu isti oni muškarci i žene. I nisu ista djeca, koja pokušavaju izbjeći koplja majčinskih potpetica. I nisu isti papiri, potvrde, pasoši, avionske karte… Nisu isti dokazi o historijskoj važnosti i neporecivim zaslugama donositelja ove isprave. 

Ista je samo nevjesta. 

Zbunjena, sama, u blistavoj bijeloj vjenčanici, čiji se šlep vuče po prašini, ali nijedna trunka na njemu ne ostaje, s istim onim buketom bijelih ruža, koje su i dalje jednako svježe, s kapima jutarnje rose na laticama.

Kupi knjigu!