Teshima, jesen 豊島 秋
“Čuješ li?” upita dijete okrećući se prema muškarcu.
U tom trenutku muškarcu je četrdeset godina i srčani su mu se zalisci otvorili pa zatvorili otprilike milijardu i četiristo sedamdeset milijuna puta. Već tristo trideset tri dana ponovno naziva stvari pravim imenima, ponovno ga zanima što će biti sa svijetom, tko će pobijediti na izborima u Japanu, koliko će ljudima trebati da napune more plastikom. Ponovno se boji smrti.
“Čuješ li?” ponovi dječak. Pitanje zvuči poput molitve, jer ako
čuju i odrasli, znači da je stvarno.
“Ne još.”
Kad siđu sa staze koja vijuga među kućicama od drva i lima, kad se krajolik Teshime raspukne na pola, a rižina se polja rasprostru zdesna i slijeva, tad zrak zavibrira snažnije. Dječak ne ponovi pitanje, ali netremice gleda muškarca. Ovog puta, muškarac kimne. Sad čuje. Kako bi suspregnuo emocije, čučne, spusti se na visinu sićušne osobe koja stoji pred njim, nepomičan poput Mojsija dok razdvaja more. Prije nisu čuli ništa, sad ne čuju ništa osim tog zvuka. Pam-pam, bam-bam, doki doki, thump thump. Kao da čitav brežuljak pulsira. Dječak prisloni dlan uz prsa, sklopi oči. Doef doef, boum boum, tu tump.
“Blizu smo.”
Ovaj je otok srce. Steže se nepravilnim bilom valova. Plime produžuju otkucaje, ponekad preskoče jedan ili dva. Ali poslije se vrate. U mjesecima koji su prethodili tom danu muškarac i dječak naučili su kako sve što nam je najdraže, poput posebne glazbe, montaže filma ili pak nekog određenog zvuka, rezonira s našim unutarnjim ritmom. To se zove 1/f fluktuacija, a ona regulira i otkucaje srca. Nešto što djeluje postojano, a zapravo je blago isprekidano. Dječak legne na tlo, prisloni uho uz stazu koja vodi kroz rižina polja. Muškarac ga pusti: najednom se sjeti kako je kao šestogodišnjak legao na cestu da promotri svijet iz mravlje perspektive. Da vidi kako je to kad ne ostavljaš traga. Sve, mislio je, počinje tako da svijet vidiš odozdo. I njega je tada majka pustila. “Da bismo shvatili sebe, moramo shvatiti što više drugih bića, pa i ona koja su potpuno drugačija od nas”, uvijek je govorila, a on je, pokušavajući dokazati tu tvrdnju, svaki svoj uvrnuti potez opravdavao željom za shvaćanjem. Muškarac se sada sjeća kako je tada, usred grada, prvi put osjetio snažnu vrtoglavicu, gotovo potvrdu neprestanog okretanja planeta koji mu se obično činio nepomičnim. Isto to sada proživljava dječak, samo što on osjeća pulsiranje
u zraku. Maleni ustane: “Gladan sam. Mogu li jesti?”
“Da, naravno.” Muškarac iz ruksaka izvuče dva onigirija. Sjednu
na rub rižinih polja. Nakon određenog broja otkucaja ritam se prekine. Utihne, pa ponovno krene. To je štafeta: jedno srce daje riječ drugome. Listopad je. Polja cvrče kao da se u ta dva dana neočekivane jesenske topline na jugozapad Japana vratilo ljeto. Prevarilo je viline konjice, koji su se opet vinuli u let; i cvrčci su izmiljeli iz svojih rupa u zemlji, zavarani temperaturama. Dječak svako malo čučne pa u te rupe gura prste.
“Još malo. Karta kaže još nekoliko stotina metara zračne linije.”
“Ondje?” dječak upre kažiprstom.
“Da, idemo.”
Muškarac ne zna što će stvarno naći iza brežuljka. Sumnja, ali zapravo ne zna ništa. Kao što ne znamo ništa o vremenu dok ga proživljavamo. Ni dječak ne zna ništa, ali on je navikao da ne razumije. Zato se lakše zaljubljuje – u to spontano putovanje, u pažnju odraslih, u pomisao da zvuk ljudskih srca ima svoje mjesto na svijetu – i to je dovoljno da ga usreći. Penju se uzbrdicom koja vodi do hrama Karato Hachiman, zatim skrenu desno kuda ih navodi karta; rukama razgrću granje. Slijeva im je more. Što su bliži Arhivu, to je zvuk otkucaja snažniji. Muškarac i dječak koračaju oprezno, kao da hodaju minskim poljem: kao da gaze rubom naprave koja će svakog trena eksplodirati.
Knjigu je s talijanskog prevela Antonija Radić.
