Louvre je moj atelje, ulica moj muzej, naslovnica; izvor: Fraktura

Donosimo drugi ulomak iz sjajne autobiografije jednog od najvažnijih suvremenih svjetskih umjetnika Brace Dimitrijevića Louvre je moj atelje, ulica moj muzej!

Fotografije: privatna arhiva Brace Dimitrijevića

Višak povijesti u mojoj glavi

Slučaj je logika izvan razuma

Ponukan od ranog djetinjstva na razmišljanje o ulozi slučaja u povijesnim procesima, pa i u nastajanju umjetnosti, formulirao sam gornji iskaz. U svibnju 1969. napravio sam seriju radova na ulicama Zagreba u duhu radova iz prethodne godine, u kojima sam na ulici postavljao – “aranžirao” situacije čekajući da neki slučajni događaj izazove vizualnu promjenu.

Bio je to nastavak radova iz 1968. – “Slučajne skulpture”, kada sam gips u prahu postavljao na cestu i čekao da automobil prođe u brzini stvarajući bijeli oblak. Sada sam otišao korak dalje i slučajne aktere tih vizualnih događaja molio da prosude tako nastalo “djelo” i eventualno prihvate autorstvo nad njim.

Tako sam na cestu postavio mlijeko u tetrapaku i čekao da ga pregazi neki auto. Kad se to dogodilo zaustavio sam auto i zamolio vozača da potpiše mrlju mlijeka ako je prihvaća kao umjetničko djelo. Tako je potpisom na asfaltu nastala “Slika Krešimira Klike”, koja je zauvijek izmijenila pojam autorstva. Istovremeno s Barthesovim esejom o “smrti autora”, rođen je Krešimir Klika, gledatelj i autor u jednoj osobi.^[1]

^[1] “Rođenje čitatelja mora biti ostvareno po cijenu smrti autora”, Roland Barthes, “The Death of the Author”, u: “Image, Music, Text”, Hill & Wang, New York, 1977., str. 148.

Shvatio sam iako su ta djela nastala slučajno kao rezultat situacija s neizvjesnim ishodom, da su ona proizvod vektora koji su se u tom trenutku zatekli u istoj zoni.

Po istom principu kao “Slika Krešimira Klike” napravio sam i njezin skulptorski ekvivalent. Nekoliko dana poslije stajao sam u haustoru jedne zgrade u Ilici, s pločom vlažne gline prislonjenom na ulazna vrata. Prvi čovjek koji je pokušao otvoriti vrata ostavio je otisak kvake i ruba vrata u mekoj glini. Zamolio sam ga da direktno u glini potpiše tako nastalu skulpturu. Njegovo ime bilo je Tihomir Simčić, te je tako nastala “Skulptura Tihomira Simčića”.

U to vrijeme sam napisao i priču “O dva slikara”. Mislim da me je između ostalog za nju inspirirao i velik bol koji mi je nanijelo odbijanje na akademiji. Ta priča je nekako oduvijek bila u meni, u mladalačkim razmišljanjima o neznanom heroju, u refleksijama o neotkrivenom djelu, o znanstveniku koji čeka svoje vrijeme, ili pak o studentskoj sreći da se bude primljen ili odbijen za bavljenje nekom djelatnosti, za koju nikada neće postojati čvrsti kriteriji. Odnosila se na sve one iz čekaonice povijesti.

To je priča o poznatom i nepoznatom. Odatle potječe i tvrdnja: “Nepoznato je područje bogatije od svih.” Do tada sam već imao overdose susreta s povijesnim i poznatim ličnostima, pa sam osjećao suštinsku potrebu za susretima s nepoznatim ljudima. Želio se susresti s anonimnim i slučajnim, da tu količinu povijesti izbalansiram s njezinom suprotnošću, nepoznatim.

U proljeće 1969. napisao sam priču, koja će poslije u umjetničkom svijetu postati hit i čak biti citirana u hollywoodskom filmu Veliko iščekivanje budućeg višestrukog oskarovca Alfonsa Cuarona. Tu priču slušaju Robert de Niro i Gwyneth Paltrow u filmu u produkciji Warner Brothersa. New York Times će kao motiv filma uz roman Charles Dickensa Veliko iščekivanje spomenuti i moju priču.

“Jednom davno daleko od gradova i sela živjela su dva slikara.

Jednoga dana, kralj loveći nedaleko, izgubi svog psa.

Pronašao ga je u vrtu jednog od dvojice slikara,

Vidio njegove radove i pozvao ga u dvorac.

Ime tog slikara bilo je Leonardo da Vinci, a ime drugog

zauvijek je nestalo iz ljudskog sjećanja.”

Tad sam već shvaćao da je za afirmiranje talenta potrebna moć. Tako u mojoj priči jedan umjetnik postaje Leonardo, a drugi nestaje iz povijesti. To je refleksija o parcijalnoj slici prošlosti u kojoj nedostaje jedan umjetnik, metafora za dio stvarnosti koja je izostavljena iz povijesti, o osakaćenoj slici prošlosti.

Odlučio sam kompenzirati imena koje je historija izostavila slučajno odabranim imenom. Razmišljao sam da fiktivnu umjetničku grupu nazovem po Krešimiru Kliki ili Tihomiru Simčiću. Odlučio sam se za penzionera Tihomira Simčića. Pojam “Penzioner” uključuje socijalnu notu, eliminira glamur i asocijaciju na umjetnost jer u umjetnosti nema ni umirovljenika ni početnika.

Član te grupe bio bi svatko tko svjesno ili nesvjesno izaziva neku vizualnu promjenu. Želio sam, umjesto po nekom znanom “heroju” umjetnosti, nazvati umjetničku grupu po čovjeku kojeg sam slučajno sreo i to samo jednom u životu. Sve što sam prilikom tog jedinog susreta saznao o tom penzioneru iz Zagreba je da je rođen 1905. i da se umirovio 1960.

Samo je višak povijesti u mojoj glavi mogao proizvesti efekt da umjesto povijesnih likova za koje sam znao ili ih sreo u životu, radove nazovem po Krešimiru Kliki i Tihomiru Simčiću.

Tu je začetak ideje posthistorije, razrađene poslije u mojem teorijskom djelu iz 1976. “Tractatus Post Historicus”, u kojem se povijest tumači kao nekompletna slika prošlosti.

U okviru istih refleksija formuliram sljedeći iskaz: “Nema grešaka u povijesti. Cijela povijest je greška.”

U proljeće 1969. ravnatelj Galerije SC-a u Zagrebu Želimir Koščević raspisao je javni natječaj za prijedloge i projekte od kojih će najbolji biti nagrađen realizacijom, odnosno samostalnom izložbom.

Prema Novinama Galerije SC, na natječaj su se javili sljedeći umjetnici, abecednim redom: Braco Dimitrijević, Sanja Iveković, Dejan Jokanović, Janez Šegolin, Jagoda Kaloper, Dalibor Martinis i Gorki Žuvela.

Uglavnom, bili su to studenti završne godine na ALU. Ja još nisam bio ni upisan i pribojavao sam se prijaviti na taj natječaj s obzirom na jesenski prijemni ispit. Akademija je bila konzervativna do te mjere da je u statutu studentima zabranjivala javna izlaganja do posljednje godine studija.

Bez puno oklijevanja – ipak bio sam više umjetnik nego student – ignorirajući statut akademije gdje ću za nekoliko mjeseci biti ponovni pretendent na upis, i bez obzira na ogroman rizik, tog proljeća 1969. poslao sam pismo na Galeriju SC. U pismu predlažem da u galeriji napravim izložbu u kojoj ne bi bilo čvrste forme, već po podu razbacane limenke koje bi posjetitelji mogli pomicati, intervenirati po vlastitom nahođenju, participirati u kreaciji djela. Dalje sam naveo u pismu da sam izveo akcije sa slučajnim prolaznicima na ulici i da će i u ovoj galerijskoj instalaciji slučaj i sudjelovanje posjetitelja galerije igrati ulogu. U tom pismu navodim kako ću osnovati fiktivnu grupu koju bih nazvao po slučajnom prolazniku, koja bi slavila njegovo ime. Nekoliko foto radova sa slučajnim intervencijama na ulici bih izložio u predvorju galerije i tako povezao radove s ulice s ovim u galerijskom prostoru, koji su koncepcijski isti.

U kasno proljeće Koščević je pozvao sve sudionike natječaja na sastanak da bi objavio svoju odluku. Nakon nekoliko rečenica u kojima je nabrojio sve koji su poslali projekt, rekao je izravno da se opredijelio za realizaciju moje izložbe. Ja sam mu zahvalio, rekavši da je meni dovoljna samo jedna osmina ponuđene svote, da je moj projekt jeftin i predložio da se ostatak novca podjeli ostalim umjetnicima za realizaciju. Tako je u narednih dvanaest mjeseci redom održano svih osam predloženih izložbi.

Bilo je dogovoreno da se moja izložba i izložba Martinisa održe prve, u 1969. godini, a ostale tijekom iduće godine. Tako je rođena generacija hrvatskih “mladih plastičara” s kojom sam bio generacijski povezan, ali ne i konceptualno.

Kupi knjigu!