– Sjedi i piši! – reče mi William Bradley na terasi penthausa hotela Roosevelt na Hollywood bulevaru.
– Šta da pišem?
– Baci sve to na papir i snimićemo film! To je interesantno!
– Možda. Odakle da počnem?
– Počni odavde, s vrha ovog hotela. Otkud ti uopšte ovdje?
– Otkud ja u ovom poslu ili u ovom hotelu?
– Svejedno. Samo piši!
Lakejka je došla s tacnom, on uze Jack s dvije kocke leda, a ja, zbog načete jetre i uništenog pankreasa, vodu.
* * *
Križić u optici svog snajpera postavio sam neprijatelju tačno na čelo i opalio.
BENG!
Gotov je!
Tako je sve počelo.
Iako su granate neprestano prelijetale preko naših položaja i završavale na različitim mjestima u gradu, bila je to jedna od mirnijih linija fronta, sigurno najmirnija na kojoj sam dotad bio. Nismo napadali jedni druge, bar ne pješadijom. Bila je to stvar dogovora na višoj instanci. Linije razgraničenja ucrtane su godinama prije, a i “mi” i “oni” bili smo tačno ondje gdje treba. Znalo se da raspolažemo lošim naoružanjem, dosad je to već bilo isuviše očigledno. Ni na jedan artiljerijski napad nikad nismo odgovorili, nismo imali čime – zbog embarga na uvoz oružja. Ipak, nisu nas pregazili tenkovima kojih je tu bilo nekoliko, a nije da nisu mogli. Realno, ne bismo ih mogli zaustaviti jednim ručnim bacačem raketa ili jednom ruskom “maljutkom” koju smo čuvali za crne dane, a koju niko od nas prisutnih svakako ne bi ni znao upotrijebiti. Nasumično ubijanje civila po gradu mnogo je jednostavnije, efikasnije, ne iziskuje hrabrost ni rizik, a ima puno jaču simboliku. Moj djed Milan, profesor strategije na vojnim akademijama, naučio me ponešto o tim stvarima. I ne samo mene već i sve školovane generale naše Armije, a i ove preko puta. Na našoj liniji fronta smjene traju tjedan dana, a onda smo dvije sedmice slobodni. I odmaramo se u gradu. Tad, tog sedmog, posljednjeg dana, javljaju nam iz komande da se sprema napad na našu liniju i prenose naredbu da moramo ostati do daljnjeg. Nijedna druga naredba nije mi padala toliko teško, naročito zbog toga što sam iz već debelog iskustva znao da naša kontraobavještajna služba nema pojma ni o čemu, a posebno o tome kad će biti napad. Zapravo, znaju da ga neće biti, ali moraju da foliraju da hoće kako bi ispalo da smo mi jedna ozbiljna armija koja ima svoje obavještajce svuda i opet ćemo, po ko zna koji put, ko zapete puške provesti tu još sedam, deset, dvadeset dana u stanju pripravnosti i opet od napada neće biti ništa. Možda se zato i zovu kontraobavještajna služba – daju ti obavještenja kontra od onoga što će se stvarno desiti, jer opet se neće desiti ništa. Ustvari hoće, desiće se, jer sad sam baš popizdio. Uzeo sam snajpersku pušku, otišao u jednu ruševinu i čekao. Satima. “Ubiću bilo šta što se pomakne.” Desno oko mi je bilo natečeno od gledanja kroz optiku. I konačno, silueta vojnika na vrhu brda preko puta, iza nje je tamnoplavo nebo, vidim ga odlično i golim okom. Kao da stoji i piša prema nama, ili samo stoji. Već je kraj dana i ne mogu pri tom svjetlu tačno da razaznam. Pišao ili ne, prilika je odlična za dobijanje činova, pohvala, medalja, dopusta i oslobađanja od frustracije izazvane nedolaskom smjene. Petsto metara. Podešavam nišan. Krstić optičkog nišana svog snajpera postavio sam neprijatelju tačno na čelo i opalio.
Gotov je!
BENG!
Tako je sve počelo. Bio sam ljut. Zbog ogromne količine adrenalina činilo mi se kao da mi tijelo zuji. Mogao sam jasno da čujem svoj puls. Končanica je toliko poskakivala od otkucaja srca da sam jedva uspio smiriti pušku da bih kroz optiku vidio rezultate pucnja.
– Majku vam srpsku jebem, zbog vas sad moram da dreždim ovdje još sedam jebenih dana – kroz zube sam mrmljao poluglasno. Puška se smirila, pogledam kroz optiku: on i dalje stoji na svom mjestu. Na brzinu sam ponovo povukao zatvarač i ubacio novi metak u cijev, podesio optiku, i opalio drugi metak! Treći, četvrti, peti, novi okvir, šesti, sedmi, osmi. Pucam mu u glavu, iznad glave, lijevo, desno, pucam u noge. Ništa. Je l’ moguće da sam ga toliko debelo promašio da nije čuo ni zujanje metka? Na obuci nikad nismo gađali metu koja je iznad nas. Snajper je obično na višoj tački od mete. Ovakva pozicija zahtijeva drugačije računanje i drugačiju postavku nišana. Nemam više municije. Osam metaka
– toliko ih je bilo. Ako želim otići po još municije, morao bih da se šunjam kroz rovove, da pužem, da se provlačim kroz ruševine, da prevrnem čitav stacionar i gomilu sanduka u nadi da ću pronaći par komada tog kalibra, i vjerojatnije je da će pravoslavac za to vrijeme umrijeti prirodnom smrću nego da će me čekati na istom mjestu da ga smaknem. Odustajem, dao sam sve od sebe. Danas mu je sretan dan.
* * *
Kroz ulaz rova obasjava me crvenkasto svjetlo zalaska sunca, uspijevam da ga posmatram potpuno otvorenih očiju. To je disciplina koju usavršavam svako predvečerje ako to vremenski uslovi dozvoljavaju. Očnim kapcima treba dozirati količinu svjetla koje ulazi u oko, ako naglo uđe previše, zaslijepiće te i nećeš vidjeti sunčeve pjege – male, jedva vidljive crne tačke, a ipak veće od čitave ove vukojebine zvane “planeta Zemlja”. Jedina stvar kojoj bismo se trebali zahvaljivati svaki dan je ta nevjerovatna, pet milijardi godina stara nuklearna reakcija od čije smo prašine nastali i ja i svaki taj četnik preko puta, svaki grumen olova, svako zrno baruta, svaka hemijska reakcija u mozgu, ljubav, strah, vjera… Čak i ovu mržnju s kojom se gledamo preko nišana stvorila je jedna takva moćna praškica na rubu nekog rotirajućeg diska negdje u vaseljeni i uvijek mi je žao što za ogromnu većinu to ne predstavlja ništa više od onoga što koži daje tamniji ten za egzotičniji izgled. Iz tog divljenja uvijek padam duboko u misli. Nasreću to traje samo dvije i po minute. Na nesreću, ta duboka misao s genijalnim zaključkom obično biva zgurana iza horizonta, zajedno s posljednjim vidljivim komadićem sunca. Taj zalazak posvećujem čovjeku kojeg sam zamalo ubio. Ko je? Odakle je? Čime se bavio prije nego što smo postali glupi? Je l’ imao ikakvog pametnijeg posla? I on sigurno ima album s fotografijama na kojima uči da hoda, da pliva, nosi šlauf i mišiće, masku s disaljkom, peraje, ide u školu, ima školsku torbu sa slikom Formule 1. Slikao se s bukvarom. S čitavim razredom. Veseli debeljko, prvi u gornjem redu zdesna. Dobio je prvog keca u petom razredu, zapalio tad i prvu cigaru, pa ga stari uhvatio i prebio. Provalio uskoro drkanje, pivo, pa džoint. Naučio tri akorda na gitari da bi mogao odsvirati “Balkane moj” na plaži u Zaostrogu i izgubiti nevinost s nekom lažno impresioniranom iskusnom Čehinjom, koja nema pojma o čemu pjesma govori. Možda i nije, možda ne zna da pliva, ne zna da svira, možda nikad nije zapalio džoint, nikad nije izgubio nevinost, svejedno, vjerovatno ima nekoga ko ga voli i čeka, kao što mene moji čekaju i nadaju se da ću se i ovaj put vratiti živ i u jednom komadu. Večeras bi neko pokucao na njegova vrata, s hinjenim ponosom i tugom na licu, unaprijed namještenog i isprobanog glasa i saopštio da je njihov sin, otac, brat, hrabro i nesebično, u herojskoj borbi, dao život za Republiku Srpsku koja mu to nikada neće zaboraviti. Oni bi bili izgubljeni, njihov život od tog trenutka bio bi takvo smeće da bi poželjeli da su i oni mrtvi. Sutra bi morali da kupe mrtvački sanduk, plate prevoz, popa i mjesto na groblju, odštampaju smrtovnice, obavijeste rodbinu, duše bi im se raspadale na atome, sve bi izgubilo smisao. Sastajali bi se za godišnjice, palili svijeće, prepričavali priče i dogodovštine iz njegova djetinjstva po milioniti put, pokušavajući se nasmijati da malo podignu atmosferu, a završavali bi anegdote brišući oči već natopljenom platnenom maramicom i sve to jer je morao hrabro i nesebično da piša, baš kad sam ja bio ljut. Zamišljam svoju porodicu u toj situaciji. Strašno je to!
