Louvre je moj atelje, ulica moj muzej, naslovnica; izvor: Fraktura
Donosimo prvi ulomak iz sjajne autobiografije jednog od najvažnijih suvremenih svjetskih umjetnika Brace Dimitrijevića Louvre je moj atelje, ulica moj muzej!
Fotografije: privatna arhiva Brace Dimitrijevića
Rođen između dva bloka
Moje okruženje nije fizički prostor, nego kulturno nasljeđe.
17. lipnja 1948. u Sarajevu je bio priređen bal medicinara. Moji roditelji otišli su na bal iako je majka bila u devetom mjesecu trudnoće. Kada je oko tri sata ujutro dobila trudove, otišla je direktno u rodilište s doktorom Stankom Szabom, s kojim je dotad plesala. U zoru 18. lipnja 1948. rodio sam se ja.
Ime Slobodan dobio sam po Slobodanu Principu, nećaku Gavrilovom, bliskom očevom prijatelju i narodnom heroju, koji je ocu jednom prilikom spasio život, a zatim mu godinu dana poslije izdahnuo na rukama. Otac mu je obećao da će, ako preživi rat i dočeka slobodu, sinu dati ime Slobodan. Po najboljem drugu i dugoiščekivanoj slobodi.
Godina moga rođenja, 1948., bila je važna ne samo za mene i moje roditelje nego i za ostatak svijeta.
Tito je u lipnju iz Jugoslavije istjerao Ruse, rekao povijesno “Ne” Staljinu.
Amerikanci su počeli bez dozvole zalaziti u jugoslavenski zračni prostor sve do početka kolovoza kad je jugoslavenska avijacija oborila dva američka aviona. Amerikanci su se pravdali da nije bilo namjerno, da su pogriješili u navigaciji, a Tito odgovorio da su jugoslavenske zračne snage pogriješile što su pucale.
Taj incident svjetskih razmjera, koji je skoro prouzrokovao veliki rat, završio se kad je jugoslavenska država platila odštetu od 300.000 dolara obiteljima poginulih pilota.
Jugoslavija se našla sama u pukotini između dva bloka, u velikoj razvalini između Istoka i Zapada.
Do kraja 1948. godine umrli su mi dvije bake i djed.
Staljin je bjesnio, ruski tenkovi gomilali se na jugoslavenskim istočnim granicama, dok je Tito je učio svirati klavir.[1]
Šest mjeseci u dužini od osamsto kilometara sjeveroistočne jugoslavenske granice na tisuće sovjetskih tenkova, točno u šest sati ujutro palilo je motore i kretalo prema Jugoslaviji. Tenkovi bi satima vozili po trideset metara naprijed-nazad, što je bio dio ultravisokog psihološkog pritiska, strave koju su slušali jugoslavenski graničari.
Lagano se fokus konflikta s Balkana selio u Aziju, izbio je rat između Južne i Sjeverne Koreje.
Bili su to dani velikih događaja i velikih vijesti za ovaj svijet. Diglo se dosta prašine na zemlji. O preseljenju mojih dviju baka i djeda na onaj svijet, iako su zasluživali da se piše o njima, moglo se pročitati samo u čitulji.
Prva slika koje se sjećam, ako je to moguće za dijete od pet mjeseci, moj je bolesni djed Milan u krevetu nedaleko od velike keramičke peći u polusjedećem položaju.
Druga slika koju definitivno pamtim je da ulazim s majkom u veliki očev atelje u staroj Gradskoj vijećnici, zgradi živopisne fasade u maurskom stilu, sagrađenoj po dolasku Austro-Ugarske Monarhije u Bosnu.
[1] Ovu priču sam čuo od Dunje Blažević, čija je obitelj tada živjela u Titovom susjedstvu.
Prva slika koje se sjećam, ako je to moguće za dijete od pet mjeseci, moj je bolesni djed Milan u krevetu nedaleko od velike keramičke peći u polusjedećem položaju.
Druga slika koju definitivno pamtim je da ulazim s majkom u veliki očev atelje u staroj Gradskoj vijećnici, zgradi živopisne fasade u maurskom stilu, sagrađenoj po dolasku Austro-Ugarske Monarhije u Bosnu.
Prolazim s majkom kroz veliki hol i monumentalno mramorno stubište. Stižemo na prvi kat u ogromnu prostoriju s visokim plafonom i prozorima što gledaju na Miljacku. Još uvijek mogu vratiti sliku oca na velikoj pokretnoj skeli kako slika gigantsko platno. To mi je prvo sjećanje na oca u ateljeu.
Ta zgrada poznata je u svijetu jer je na njezinom stubištu nadvojvoda Ferdinand održao svoj posljednji govor, praktično se oprostio od života. Živio je još desetak minuta prije nego što će ga na sljedećem gradskom uglu ubiti Gavrilo Princip, maloljetni anarhist.
Iz kuta moje najdublje dječje intime to je zgrada u kojoj sam postao doživotno vezan za miris terpentina, za koji me vežu najljepše uspomene mog života.
Marc Chagall je jednom, upitan o porijeklu ideja i motiva svog slikarstva, izjavio da, usprkos životu u Parizu i New Yorku, nikada nije skinuo blato rodnoga kraja sa svojih cipela.
U jednom intervjuu po odlasku u Londonu izjavio sam: “I ja poput Chagalla nikad s cipela nisam skinuo blato rodnoga kraja, jednostavno zato što blata na cipelama nikada nisam imao. Odrastavši na asfaltu grada u kojem sam se rodio, nosio sam na cipelama samo prašinu, prašinu povijesti.”
U mome okruženju jednostavno sve dokud seže i pogled i um bila je historija. Prostor na kojem sam živio – Balkan, velika je svjetska raskrsnica na kojoj, nažalost, samo povremeno radi semafor.
U mojoj zemlji bio je moguć sudar aviona i čovjeka, a da su oba u logičnom položaju: u lijepom Mostaru nisi bio pilot ako nisi proletio ispod 22 metra visokog mosta, a nisi bio ni frajer ako s istog mosta nisi skočio u Neretvu.
U jednom intervjuu po odlasku u Londonu izjavio sam: “I ja poput Chagalla nikad s cipela nisam skinuo blato rodnoga kraja, jednostavno zato što blata na cipelama nikada nisam imao. Odrastavši na asfaltu grada u kojem sam se rodio, nosio sam na cipelama samo prašinu, prašinu povijesti.”
Osim lingvističkog bogatstva, tlo na kojem sam rastao krilo je brojne tragove prošlosti – od neolitske kulture, mnogostruko nijansirane od vučedolske do laponsko-virske, sve do antike, ranogrčke ili kasnorimske. Bili su tu i veliki rimski mozak na Ilidži čijem sam otkopavanju prisustvovao s ocem, neolitski kanu iz rijeke Miljacke, sad u Zemaljskom muzeju, najstarija crkva u gradu u čijim je knjigama upisano pet stoljeća očeve porodice, otomanski bezistani i fontane svaka sa svojom pričom, te najstarija sinagoga na Balkanu pretvorena u muzej, u kojem su čuvani i dokumenti vezani za rad moga oca. Također bile su tu i kamene ploče koje su obilježavale pozicije atentatora na prestolonasljednika Ferdinanda, ulice koje su nosile imena heroja iz kruga prijatelja mojih roditelja. Uz sve te spomenike, bogatstvu povijesti koja me okruživala doprinosili su i živi ljudi, legende koje su prolazile kroz naš dom.
Rano sam zaključio da moj ambijent nije fizički prostor nego kulturno nasljeđe. Često slušajući priče ljudi koji su nam dolazili u kuću primijetio sam da mnoge činjenice koje su nas učili u školi imaju i drugu verziju, zasigurno pravu ali skrivenu. Poslije sam zaključio sam da je u stvari povijest dobar skulptorski materijal pogodan za modeliranje. Često je citirana misao antičkog filozofa Cicerona da je povijest učiteljica života, a ipak nitko nikad iz povijesti nije ništa naučio. Meni je bliža ona Voltaireova: “Nikad ne čitajte povijest. Čitajte biografije, one su život bez teorije.”
U mom okruženju sve je nekako bilo posebno. Sarajevska Hagada iz 1350. godine, koju sam, umjesto da je gledam u neprobojnoj vitrini, imao privilegij listati s bijelim rukavicama na stolu direktora muzeja. Bila je to jedina knjiga te vrste u svijetu. Suprotno svim strogim religijskim pravilima sljedbenika Davidove vjere, ima figurativne, a ne apstraktne iluminacije.
Često je citirana misao antičkog filozofa Cicerona da je povijest učiteljica života, a ipak nitko nikad iz povijesti nije ništa naučio. Meni je bliža ona Voltaireova: “Nikad ne čitajte povijest. Čitajte biografije, one su život bez teorije.”
Rano sam postao svjestan bogatstva i posebnosti tog okruženja i ubrzo shvatio da je moj karakter definiran nekonvencionalnošću i transgresijom: poslije će intelektualni i umjetnički prijestup postati trajni pokretački princip mog života.
Jedan od mojih ranih zaključaka je da ljudi obično ostanu zapamćeni po nečemu što nitko od njih nije očekivao da će učiniti.
Add comment