Autor: Marina Vuju010diu0107

Zaboravio je kako iz vlaka krajolici sporo promiu010du. Prizor mu mozak ne bi tako uu017eurbano radio, kad ne bi bilo te groznice novoga, mogao bi sklopiti ou010di i dopustiti da ga jednoliu010dno kloparanje uspava. U nou0107ima dok je, leu017eeu0107i pored usnule Klare, zamiu0161ljao svoj odlazak, uvijek je to bilo za volanom njegova auta. Vidio je pred sobom bezimenu cestu, i nigdje nije bilo nikoga, u010dak ni u retrovizoru. Opijao ga je osjeu0107aj samou0107e, ta sloboda u kojoj nije bilo drugih, samovolja koju mou017ee vjeu017ebati veu0107 na cesti, neplaniranim skretanjima u nepoznato.u00a0

Tek jutros, dok je glumio da je to sasvim uobiu010dajeni doruu010dak u radni dan i da u0107e, kao i svakog jutra, pou0107i na posao, shvatio je da, misli li doista ostaviti sve, mora ostaviti i auto. Izau0161ao je u petnaest do sedam, kao i obiu010dno. Prvo je Klaru odvezao na posao, a onda se, umjesto do zgrade opu0107ine u kojoj je radio posljednjih osamnaest godina, odvezao do u017eeljezniu010dkog kolodvora u Splitu. Ostavio je kljuu010d automobila ispod suvozau010dkog sjedala i uputio se ravno do u0161altera kupiti kartu za vlak. Bez kofera. Bez iu010dega, osim osobne karte i novca rasporeu0111enog po unutarnjim du017eepovima kaputa.

Vlak za Zagreb polazio je u 8.50. Veu0107 tamo, na kolodvoru, dok je u otuu017enom putniu010dkom bifeu ispijao vodenastu kavu u010dekajuu0107i polazak, osjetio je ugodno odsustvo drugih. Bife je bio krcat ljudima, ali nitko ga se nije ticao. Nije ga se ticalo niu0161ta. Mogao je u0161to god u017eeli, osim predomisliti se i vratiti se kuu0107i. Mogao je i ne ukrcati se na taj vlak, ili se ukrcati na neki drugi, mogao je potrau017eiti prenou0107iu0161te u Splitu, ponau0161ati se kao turist u vlastitom u017eivotu u kojem, zaklinjao se sebi stalno ispou010detka, viu0161e niu0161ta neu0107e biti kao prije.

Ukrcao se pet minuta prije polaska. Rau010dunao je da u0107e se dotad rijetki putnici veu0107 smjestiti i da u0107e s lakou0107om pronau0107i prazan kupe. u017delio je biti sam, iako, po novim mjerilima koja su pou010dela vrijediti toga jutra, drugi viu0161e nisu predstavljali opasnost. Sad je tou010dno znao kako s njima treba.u00a0

u010cim je uu0161ao u prazan kupe, sjetio se Fabijanova kofera. Nije odagnao te misli, namjerno. Osjeu0107ao je da mu niu0161ta iz prou0161log u017eivota viu0161e ne mou017ee nanijeti zlo. Pustio je slike da mu dolaze u2013 bezopasne slike koje ga viu0161e nisu odreu0111ivale. Ou010deve velike crne cipele nakapane parafinom, maju010dina do grla zakopu010dana bluza s uu0161tirkanim ovratnikom, tablica mnou017eenja u pohabanom plastificiranom omotu, kofer u kojem su Tihanina pisma bila pritisnuta Hegelovom Fenomenologijom duha, kolau010diu0107i od kokosa za koje Klari nikad nije imao petlje reu0107i da ih ne voli, netaknuta u010dau0161a vode uz njezino uzglavlje svakoga jutra, naslage rijeu0161enih skandinavki ispod stoliu0107a u dnevnoj sobi, sive papuu010de koje je jutrima nepogreu0161ivo pogau0111ao, pjesma o mornaru u0161to ju je baka Slava pjevala razgru0107uu0107i s prozora rublje na tiramoli koja je natkriljivala dvor u2013 cijeli jedan u017eivot u fragmentima.u00a0

u017divot kojega u0107e se odreu0107i tek tako, kao da nikad nije ni postojao. Mogao bi, bude li ga to zabavljalo, izmisliti cijeli jedan paralelni prou0161li u017eivot. u017divot koji se nije dogodio, ali neu0107e biti podlou017ean sumnji jer ga ni s kim neu0107e dijeliti.

Prislonio je glavu na pliu0161ani naslon sjedala i pustio da ga ritam vou017enje uljulja. Bio je siguran da bi mu, kad bi sad zaspao, prva misao nakon buu0111enja bila novi u017eivot u2013 prazna plou010da koja tek u010deka da bude ispisana. Uzbuu0111ivala ga je pomisao na to buu0111enje. Osjetio je u grudima val rastuu0107eg oduu0161evljenja, ali je odluu010dio da mu neu0107e dopustiti da se razvije. Radije bi jou0161 malo bio neosjetljiv, neukljuu010den. Samo u017eeli uu017eivati u osjeu0107aju da ne mora niu0161ta, pa u010dak ni biti oduu0161evljen svojim novim u017eivotom.