Vrijednost i posebnost književnog rukopisa crnogorskoga pisca Ognjena Spahića prepoznata je još otkako je davne 2004. objavio Hansenovu djecu, roman nagrađen nagradom “Meša Selimović”, koji je te i sljedećih godina obilježio regionalnu književnu scenu, ali i šire. U međuvremenu, slijedom Nagrade Europske unije za knjigu Puna glava radosti, prijevoda na brojne svjetske jezike, autor koji danas iza sebe ima sedam proznih naslova svakako je dospio do reputacije jednog od najzanimljivijih književnih i kritičarskih glasova Crne Gore, ali i šire. Nakon romana Calypso, ispisanog na 600 stranica u samo jednom paragrafu, u kojem prati povijest nekoliko generacija jedne obitelji i koji je s pravom obilježen T. Bernhardom kao važnom referencom, uslijedio je roman, opsegom tek petina prethodnika, kojim je odmah (u smislu vrlo kratkog perioda od izlaska romana do njegova uvrštavanja) ušao u finale nekad legendarne, a danas raznoraznim kritikama sve izloženije NIN-ove nagrade. Premda nagradu u konačnici nije dobio, pa je ostavljamo na stranu, roman Pod oba Sunca svakako zaslužuje pozornije čitanje jer na malom prostoru (u smislu količine teksta, ali i mizanscene) otvara velike teme i ni u jednom trenutku, a moglo bi se, ne širi ih dalje od tematiziranja individualnog iskustva, egzistencijalne praznine i emotivne patnje.

Primjedba koju sve češće čujem komentirajući ili žirirajući knjige mogla bi se svesti na jednu upitnu rečenicu – opet rat? Zamor materijala, vezan uz temu koja se posljednjih skoro već tridesetak godina prelama kroz književne tekstove različitih rodova i vrsta, iz čitateljske je pozicije možda i razumljiv, ali iz spisateljske svakako je riječ o temi za koju nikad neće biti previše glasova i vizura, pristupa i interpretacija. Svjestan je toga i Spahić, pa mu možda netko može i izreći kao zamjerku kako je strahote crnogorskog logora Morinj sveo na pozadinu i predpriču, kako ga nije naturalistički do kraja “razvalio” u reminiscencijama, nego samo u naznakama, u svome tipičnom sugestivnom i sažetom stilu. Priča o ratnim strahotama u kojima je, htio-ne htio, sudjelovao jedan od likova ovoga romana, ovdje je prisutna onoliko koliko je potrebno kako bismo spoznali njihove posljedice – na međuljudske odnose, psihu pojedinca, osjećaj individualne i kolektivne krivnje. Uzročno-posljedično i na brak, potrošen, hladan, grub i besmislen, kao što su mnogi drugi brakovi, pokazat će Spahić, koje nije nagrizla trauma rata, ali jedna druga jest.

Vizura pripovijedanje je kombinacija pripovijedanja u 3. licu i 1. licu, tamo gdje je glas dat likovima, četverokutu sastavljenom od dva bračna para, koje je splet slučajnosti nasukao na jedan svjetionik, na jednu večeru, kako bi se sa svojim traumama zrcalili jedni u drugima, do trenutka eskalacije davnih zamjeranja i tragičnog kraja.

Branimir Bata Lončar, kapetan prve klase u mirovini, koji na neki “bučan” (jer to je karakteristika njegova karaktera) način jest u prvom planu, prije svega zbog krimena angažiranosti u morinjskom logoru, gdje je postao “ratni zločinac iz nehata” i posredno uzrokovao smrt trojice mladih hrvatskih zarobljenika, nakon čega se povukao i bio kažnjen na izgnanstvo svjetionika, PTSP-ovska je figura koja dane provodi gunđajući, maltretirajući, psujući i proklinjući svoj život, što se prije svega prelama na njegovoj supruzi Danici. Ona je pak žena-sjena, žena koja trpi maltretiranja svoga supruga u samoći svjetionika već 27 godina.

Jednog dana, možda pomalo naglo i pomalo nemotivirano u književnom smislu, ispred njihova će svjetionika postaviti šator znatno mlađi bračni par, Nevena i Mitar, koji će za potrebe priče malo otopiti Lončareve ledene zidove koje je oko sebe postavio, dovoljno da zajednička večera bude moguća te da se njihove traume iskrižaju i potenciraju “prema van”. Jer sve je do sada bilo “prema unutra”, nagomilano u međusobnim šutnjama i neizgovorenim rečenicama, pa i prešućenim istinama, zakopano u unutarnjim monolozima kojima svatko od njih nagriza samoga sebe i bolno raščlanjuje vlastitu svakodnevicu. Njihova je zajednička trauma vezana uz dijete koje oba para nemaju, a dva su bračna odnosa svedena na rečenice koje se istom konstrukcijom ponavljaju kod sva četiri lika. Svatko će od njih u jednom trenutku, samo za sebe, izreći “volim ja moju/moga, nije da ga/ju ne volim”, ali i u toj rečenici iščitat će se sva promašenost i breme nemoći i odrađivanja svakodnevne rutine koja je prisutna kod svih četvero ljudi te ih čini frustriranima i nesretnima.

Ta neizgovorenost i šutnja zapravo i predstavlja glavnu kariku, simboliku ovoga romana, u kojoj se, kao “nemušta odbrana“, spajaju dvije traume i reakcija na njih – ratne prošlosti i intimne traume gubitka/nemogućnosti začeća djeteta. Trauma i njezino potiskivanje, neizgovorena ili namjerno prešućena, tako se ovdje kondenzira u iskustvo grižnje savjesti, abreagiranja, uzmaka i apatije, riječju tempirane bombe u svijesti i podsvijesti likova. A kad jednom sve to eskalira i eksplodira, potaknuto iskustvom drugoga kojega se totalnom ksenofobijom zapravo nastojalo izbjeći, kad žene kriknu protiv šutnje kao jedne od ključnih odlika patrijarhalnih obrazaca ponašanja, ionako je za sve prekasno, osim za pokušaj. Možda previše dramatičnim i ponovno slabije motiviranim krajem upravo je naznačena ta mogućnost pokušaja koja ne može imati sretan ishod, ali je sama po sebi bitna jer je ikakva akcija nakon preduge šutnje.

Pod oba Sunca roman je koji manje pripovijeda o ratu kao takvom, a više o ljudima koji, krivi ili bez krivnje krivi, žive zarobljeni u vlastita sjećanja, u traume koje ne mogu i ne znaju preraditi. Prostorna odmaknutost i izoliranost od svjetionika na Mandri i njegova popratnog materijala, njegovih “drača”, čini gotovo ravnopravan lik, uz pomoć kojega se dodiruju različiti svjetovi i eksplodiraju sve ranije mržnje i zločini. Spahić je u svome proznom tekstu, koji bi opsegom mogao biti promatran i kao duža novela, naglasak stavio na preciznu psihologizaciju svojih likova i čitateljevu inteligenciju da iščita neizgovoreno. Politički gledano, premda mi ta vizura nikad nije posve draga, ovaj je roman važan jer progovara o crnogorskoj krivnji u ratu na dubrovačkom bojištu, o zločinima i kaznama, ali zbog tona kojim to čini i glasova kojima progovara o dvije traume (svakoj pod svojim suncem), kao i uplitanja obiteljskog backgrounda u monolozima likova, znatno proširuje PTSP-tematiku na kakvu smo već navikli u suvremenoj prozi, u smjeru univerzalne tematike opustošenih života u opustošenom duhovnom i materijalnom krajoliku.

Tekst je izvorno objavljen u BestBooku, književnom prilogu tjednika Express.

Knjigu možete kupiti ovdje.