Na naslovnoj fotografiji: Toni Juričić (autorica: Anja Juričić)

Tekst izvorno objavljen na tportalu 13. siječnja 2023.

Piše: Matej Ivušić

Razgovarali smo s multitalentiranim Labinjaninom, doktorandom na Sveučilištu u Durhamu, scenaristom i redateljem videospotova, koji se u nedavno objavljenom romanu-prvijencu bavi povratkom iz velikog grada u malu sredinu. Roman je naslovljen ‘Nokturni u d-molu’, uredila ga je Monika Herceg, a objavila Fraktura.

Nakon Dore Šustić – s kojom smo također nedavno razgovarali – još se jedan mladi autor vratio iz Praga, no ne sa cjelovitog studija na prestižnoj filmskoj akademiji, nego sa studentske razmjene: kratkotrajnog mjehurića bezbrižnosti koji predstavlja luksuz za generaciju milenijalaca. Problem, naravno, nastaje kada se protagonist mora vratiti kući, gdje mora odraditi još jednu sezonu u turizmu, ali ga u tome sabotira iznenadna pomrčina sunca, koja prijeti odvesti svijet s one strane razuma. Autor je Labinjanin Toni Juričić, trenutno doktorand na Sveučilištu Durham, koji se svojim romanesknim prvijencem pokušava etablirati na domaćoj književnoj sceni. U izdanju Frakture se koncem prošle godine pojavio njegov roman “Nokturni u d-molu”, koji je uredila Monika Herceg. Na zavidno dizajniranim koricama knjige se našla i urednička preporuka koja hvali Juričićevu zaigranost i mogućnost da iznenadi gotovo na svakoj stranici. S autorom smo zbog njegove dislociranosti popričali elektroničkim putem, a razgovor je tekao od samog romana, preko vidljivih utjecaja iz različitih polja, do njegova razmjerno velikog angažmana u raznim vidovima umjetnosti.

Povod ovom razgovoru su ‘Nokturni u d-molu’, vaš prvi roman. Kako biste ga sami opisali?

– Literarni kolaž skrojen od autobiografskih fragmenta, opsesije popularnom kulturom, postmodernističkih elementa, različitih književnih pravaca i nastojanja da dođem do nekakvog zaključka što točno želim od života.

Kad biste morali, u koju biste ladicu, odnosno u koji žanr svrstali ovo atipično djelo?

– Osobno, svrstao bih ga u ladicu “romana ceste”. Ima u “Nokturnima” magijskog realizma, autobiografskih elementa i apsurda, ali cesta je ta koja je glavna, ta koja nas vodi do ostalih “stanica” protagonistova putovanja.

Povratci u malu sredinu nakon obrazovanja u velikom gradu česta su tema, gotovo klišej, u domaćoj književnosti. Je li nam trebala još jedna takva knjiga?

– Ako je dobro napisana, onda nam je trebala. Šalu na stranu, slažem se. Povratci su isfurani i zbog toga sam nastojao malo izokrenuti taj element priče. Protagonist je svjestan činjenice da je on jedna od milijuntih inkarnacija Campbellove teze o junakovom putovanju. Prema Campbellu imamo protagonista koji živi normalnim životom, dobije poziv u avanturu, prihvati poziv, ide u avanturu, upozna boga i vraga (od mentorskih figura do antagonista), spasi dan i vrati se natrag u svoj rodni kraj iz kojeg je otišao. U slučaju romana, mi uopće ne vidimo njegovu avanturu zbog koje se on vraća u normalno stanje stvari. Također ne vidimo ni što se događa pri prelasku tog povratničkog praga. On je zapeo u svojevrsnom limbu, u međuprostoru koji postoji između avanture i povratka. Zbog toga roman, koji obiluje postmodernističkim postupcima, često i poseže za klišejima koji su karakteristični za taj tip romana kako bi dodatno pojačao tu izvrnutost uobičajenog junakovog putovanja. Sad ostaje na čitatelju da presudi ako sam uspio u tom izvrtanju klasičnog “povratka kući” ili sam, na kraju, upao u vlastitu zamku.

Kroz roman se osjeti fascinacija americanom, počevši od naslovnice do dinera na putu između Zagreba i Rijeke. Koji su joj izvori?

– Sam pojam roman/film ceste je za mene oduvijek evocirao holivudsku mitologizaciju američkih mjesta usred ničega. Blagovaone, country glazba, pustinje, američki muscle automobili, oni su postali dio kolektivne svijesti, dio vizualnog repertoara koji nam odmah pada na pamet jednom kad se spomene žanr romana ceste. Naravno, to možemo zahvaliti čitavoj plejadi pisaca, glazbenika i filmaša koji su pomogli iskrojiti tu mitološku sliku.

Koristite kratke i ultrakratke rečenice, ponekad uspjelo, ponekad i ne. Koja je njihova funkcija?

– Ima više razloga zašto koristim kratke rečenice. Glavni od njih je što se kombinacijom kratkih, srednjih i ultrakratkih stvara svojevrsni ritam koji, ja se barem nadam, zadržava pažnju i postiže veći emotivni efekt kod čitanja. Također, kratke rečenice mi djeluju više realne nego dugačke kobasice skrojene od redaka i redaka. Moram isto napomenuti da su kratke rečenice bogomdane za čitanje. Sad je na redu da, kroz daljnju praksu, vidim kada one uspijevaju, a kada ne.

U romanu se obilato služite referencama na popularnu glazbu. Koliko vam je ona važna?

– Pri pisanju romana, najviše su me inspirirali američki glazbenici (Tom Petty, Bruce Springsteen, The White Buffalo i Tom Waits) i dok sam pisao, iz njihove glazbe, koja se onda slušala, sam razvijao scenografiju priče. Glazba i vizualni imaginarij americane (kao što sam maloprije napomenuo) su tako postali izvor na temelju koga sam razvijao atmosferu romana. Oni su bili suvozači koji su kroz riječi svojih pjesama pomogli da stvorim ovo svoje djelo. I tu ne mislim samo na njihovu glazbu, već na riječi. Tom Petty je genijalac uvodnih stihova. Čovjek je već prvom strofom (da ne kažem stihom) evocirao čitav jedan život (“Free Fallin'” je najbolji primjer toga). Kad imaš takve suputnike, lakše je pisati jer jednostavno znaš da si na dobrom putu.

Ostatak intervjua pročitajte na tportal.hr

Intervju vodio Matej Ivušić

Kupi knjigu!