Autor: Martina Vidaić

Pisci su često i najbolji čitatelji: njihove police otkrivaju što im zaokuplja misli i hrani maštu. Što čitaju svjetski pisci kada spuste olovku i postanu – čitatelji? U koje bi književne svjetove zakoračili kao likovi? Na Festivalu svjetske književnosti pitali smo autore koji su nas ove godine oduševili svojim djelima da otkriju naslove koji ih nadahnjuju i kojima se vraćaju. Od klasika do suvremenih romana, publicistike i beletristike, njihove preporuke vode nas u neočekivane svjetove. 

Kapka Kassabova: “Privlače me knjige koje istražuju odnos mjesta i ljudi”

Proslavljena škotsko-bugarska autorica Kapka Kassabova, koja je Festival otvorila sjajnom knjigom Anima – divlja pastorala i povela nas visoko u planine Pirina, otkrila je kako inspiraciju pronalazi u djelima koja istražuju odnos mjesta i ljudi. 

“Privlače me knjige koje istražuju odnos mjesta i ljudi, ali i iskustvo divljine kao nečega što je istodobno u nama i izvan nas. Obožavam pisanje katalonske autorice Iren Solà i francuske antropologinje Nastasje Martin. Kada bih mogla provesti vrijeme u jednoj knjizi, bila bi to Knjiga divljih ljudi i životinja, kako je jedan francuski antropolog s početka 20. stoljeća nazvao našu predindustrijsku ljudsku Zemlju.” 

Fernando Aramburu: “Veselilo bi me na jedan dan zamijeniti Robinsona Crusoea”

Španjolski pisac Fernando Aramburu, za čije se predstavljanje novog romana Dječak – potresne priče o životu obitelji nakon tragedije – na Festivalu tražilo mjesto više, otkrio je da bi se rado uživio u lik Robinsona Crusoea.

“Mislim da bi me veselilo na jedan dan zamijeniti Robinsona Crusoea i prepustiti se iluziji da moram iznova izgraditi ljudsku civilizaciju od nule, bez ikakve pomoći osim vlastite domišljatosti i materijala koje mi pruža udaljeni otok”, otkrio je Aramburu. 

Dodaje i kako njegovo čitanje ima posebne rituale: “Dane u mjesecu raspoređujem na čitanje djela iz prošlosti, ponekih noviteta, knjiga na njemačkom, poezije te barem jedne stranice dnevno na talijanskom i engleskom.” 

Laura Imai Messina: “Za mene je najvažniji dijalog između mene i stranice”

Talijanska književnica Laura Imai Messina, koja je predstavila roman Otok otkucaja srca, za sebe kaže da je vrlo neorganizirana čitateljica. 

“Čitam i po dvadeset knjiga odjednom i nikad se ne prisiljavam završiti neku. Za mene je najvažniji dijalog između mene i stranice. Ovoga mjeseca ponovno čitam sva djela Elizabeth Strout jer ću s njom razgovarati na književnom festivalu u Italiji. Ponovno čitam i Pjenu dana Borisa Viana te poeziju Wisławe Szymborske. Nasumično prelistavam Emila Ciorana, a već mjesecima polako prolazim kroz Sartreove Riječi i autobiografiju Gabriela Garcíje Márqueza”, govori Messina. 

Dodaje i kako bi rado živjela u Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza. 

“Prihvatila bih sudbinu svakog lika, čak i onih najgorih. Osjećaj čuđenja pred životom, koji donosi to čudesno djelo, tjera te da prihvatiš i smrt, nesreće i nepravde. To je knjiga u kojoj osjećaš duboku ljubav prema čovječanstvu, prema Zemlji, prema magiji svakodnevice i prema samim riječima. Jedini moj uvjet bio bi da tu knjigu čitam Márquezovim vlastitim riječima, dok živim unutar njezinih stranica. Kakav veličanstven jezik…” istaknula je.

Yamen Manai: “Kad me uhvati želja da pobjegnem kroz književnost, posegnem za Sto godina samoće“

U Sto godina samoće pobjegao bi i francuski pisac tuniških korijena Yamen Manai, koji je predstavio roman Krasan bezdan, snažnu priču o tinejdžeru iz Tunisa koji se, suočen s nasiljem i nepravdom, bori za ljubav, dostojanstvo i pravo na bolju budućnost.

“Upravo sam završio Braću Karamazove Dostojevskog. Gigantska knjiga. Uvijek se nađe neki klasik između dviju knjiga suvremene književnosti. Volio bih provesti dan u mitskom selu Macondu, pustiti da mi se mrežnica ispuni karipskim bojama, a uši nevjerojatnim pričama njegovih stanovnika, i završiti večer na terasi kuće Buendíja. To je mjesto o kojem sam toliko sanjao. Kad me uhvati želja da pobjegnem kroz književnost, posegnem za Sto godina samoće. Macondo me primi – i više nisam sâm”, otkriva Manai.

Sergej Lebedev: “Rado bih zakoračio u kratke priče Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu”

Ruski pjesnik, esejist i novinar Sergej Lebedev, čiji roman Bijela dama donosi pretpovijest rata u Ukrajini, na jedan bi dan uskočio u kožu Sherlocka Holmesa.

“Rado bih zakoračio u kratke priče Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu – kao posvetu svojoj prvoj čitateljskoj opsesiji i najvećem istražitelju svih vremena, čija je misija dokazati: zlo uvijek ostavlja trag, nema zločinca bez traga, a svaki zločin može i treba biti kažnjen”, kaže Lebedev. 

Otkriva i kako ga se nedavno snažno dojmila knjiga Philippea Sandsa.

“Upravo sam završio Londres street, 38. To je snažna knjiga o vezama između Pinochetova režima i nacističkih zločinaca koji su pobjegli u Južnu Ameriku, ali i univerzalni poziv na pravdu u vremenima globalne nepravde. To je književnost koja nam je danas potrebna – duboko povezana s moralom i poviješću.” 

Sara Gordan: “Pobjegla bih u romane Jane Austin i Charlotte Brontë”

Švedska autorica Sara Gordan, koja je publiku i kritiku osvojila romanom Noć, priznaje da voli čitati raznolike suvremene naslove, ali da bi najradije pobjegla u romane Jane Austen. 

“Uglavnom čitam novoobjavljene švedske romane, ali i romane u prijevodu. Ovog ljeta pročitala sam All Fours Mirande July. Kao prevoditeljica s francuskog čitam i knjige koje prevodim – od Valérie Perrin do Michela Houellebecqa, pa i feminističkih klasika poput Hélène Cixous. Kada bih mogla pobjeći u neki roman, bio bi to Austenina Emma ili jedan od mojih favorita – Jane Eyre Charlotte Brontë. Obukla bih duge haljine, živjela jednostavne drame ispijanja čaja i razmjenjivanja tihih pogleda dok promatram sivo nebo nad engleskim krajolicima… dvadeset četiri sata odmora od teških, ludih vremena u kojima živimo”, kaže Gordan. 

Gerbrand Bakker: “Volim publicistiku i trilere”

Nizozemski pisac Gerbrand Bakker, koji je predstavio izvanredan novi roman o procesu opraštanja i neizbježnoj snazi obiteljskih veza Frizerov sin, otkrio je kako najčešće poseže za publicistikom i trilerima.

“Trenutačno čitam Afrika nije zemlja Dipoa Faloyina. Otvorila mi je oči jer sam mislio da znam dovoljno o Africi, a ispostavilo se da nije tako. Čitam i trilere Matthijsa Deena, koji se odvijaju na nizozemskim, njemačkim i danskim otocima – sve more, brodovi i šutljivi likovi. A nedavno sam s užitkom pročitao Dvanaest poslijeratnih priča Grahama Swifta, mog omiljenog britanskog autora”, govori Bakker.

Dodaje i kako bi zakoračio u Het Bureau (Ured) nizozemskog pisca J. J. Voskuila. 

“Nažalost, nije prevedena na hrvatski. Riječ je o knjizi o Institutu za proučavanje dijalekata i folklora. Institut stvarno postoji, a sam je Voskuil ondje radio trideset pet godina. Neki knjigu smatraju silno dosadnom, drugi jedva čekaju novi svezak. Sedam svezaka, ukupno pet tisuća stranica. Samo svakodnevica, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I sâm sam proveo neko vrijeme u tom Institutu (slušao predavanja i završavao diplomski rad o jednom dijalektu), u toj prekrasnoj zgradi na jednom od slavnih amsterdamskih kanala. Znam taj ugođaj i volio bih mu se vratiti. Nisam samo pisac koji u romanu drži do atmosfere i sugestije – takve romane i volim čitati”, ističe Bakker.

Lidija Dimkovska: “Svaka dobra knjiga je dom i u svakoj bih ostala”

Makedonska spisateljica Lidija Dimkovska, koja je predstavila roman Jedinstveni matični broj u kojem kroz sudbinu obitelji Avram progovara o egzilu, identitetu i otuđenosti, kaže kako bi ostala u svakoj knjizi koju pročita.

“Trenutno čitam Biografiju slučajnog vremena Tanje Maljarčuk, sjajan roman o društvenoj stvarnosti Ukrajine devedesetih. Uvijek se vraćam Marini Cvetajevoj – ona je moja najintimnija životna i istraživačka misija. Svaka dobra knjiga je dom i u svakoj bih ostala, ne samo dvadeset četiri sata. Primjerice, Trideseta godina Ingeborg Bachmann – izvanredne priče koje lucidno i beskompromisno slikaju unutarnju i vanjsku stvarnost čovjeka nakon rata”, rekla je Dimkovska. 

Arian Leka: “Mogao bih provesti dvadeset četiri sata s malim princem”

Albanski pisac Arian Leka, koji je predstavio knjigu Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta, emotivnu povijest intelektualca i umjetnika koji je odrastao u Albaniji tijekom vladavine Envera Hoxhe, a tamo živi i danas, ističe kako voli knjige koje se opiru brzom čitanju.

“Posljednjih sam se mjeseci vratio autorima koji traže predanost – onima koji misli ne zatvaraju točkom, nego ih puštaju da kruže i dišu. Vratio sam se Čehovu, Dostojevskom, Bolañu, Blanchotu, Atwood i Franzenu. Tražim knjige koje brišu granice žanrova: eseje prerušene u romane, dnevnike koji postaju priče, pisma koja se razvijaju u teoriju, poeziju skrivenu u prozi… Privlači me pisanje koje zahtijeva hrabrost i osjetljivost – djela koja uranjaju u ranjivost i rizik. Posebno cijenim pisce koji jeziku pristupaju suzdržano – koji osjećaju težinu svake riječi (Borges, Pessoa, Blake, Plath, T. S. Eliot, Rumi, Dickinson, Gibran, Yeats). Iako puno čitam, želim više istraživati suvremene autore iz regije. Volim albanske pisce koji pokušavaju definirati Albaniju – zemlju koja možda odolijeva definiciji”, poručuje Leka.

Iako mu je kao knjiga koju bi volio proživjeti prva na um pala Uliks Jamesa Joycea, boji se kako se iz nje ne bi znao vratiti.

“Bolje Calvino, Nevidljivi gradovi. Gradovi izgrađeni na odsutnosti, uspomenama koje se nikada nisu dogodile, identitetima koje ne treba objašnjavati. Zar nas ne oblikuje ono što nam nedostaje? U odsutnosti stvaramo. Mogao bih provesti i dvadeset četiri sata s princem. Ne s Machiavellijevim, za one koji vjeruju da je moć ‘nova seksualnost’, nego sa Saint-Exupéryjevim. Njegov me planet usporava. Poziva na tišinu i blagost. A blagost nam danas treba; postali smo divlji u lažnom miru: bez riječi, gluho. Ponovno sam čitao Malog princa četrdeset godina nakon prvog albanskog izdanja. Kada svijet postane preglasan, najtočniji se odgovori kriju u kratkom poglavlju koje šapće: ‘Uspori'”, objašnjava Leka.

Aline Nelega: “Često se vraćam knjigama koje sam davno voljela”

Nagrađivana rumunjska spisateljica i dramatičarka Aline Nelega, koja je predstavila roman Oblak u obliku deve, slojeviti prikaz transformacije društva nakon rušenja Ceaușescuove diktature, otkriva kako se rado vraća romanima koje davno zavoljela.

“Čitam prilično nasumično, često se vraćam knjigama koje sam davno voljela, kanonskim autorima poput Woolf i Faulknera. Volim čitati Murakamija i Sayaku Muratu. No s velikim zadovoljstvom čitam i Dubravku Ugrešić te Gospodinova, kao i neke izvrsne rumunjske pisce poput Mircee Cărtărescua, Lavinije Braniște, Ioane Pârvulescu, Tatiane Țîbuleac i drugih. Popis je, međutim, jako dugačak… ponekad pročitam knjigu i zavolim nekoliko stranica, ali ne ostanem uz ostatak. Čitam i mnogo drama, zahvaljujući svojoj pozadini dramske spisateljice. Kada bih mogla zakoračiti u stranice bilo koje knjige, vjerojatno bi to bio Orlando, roman Virginije Woolf, koji ima vrlo kazališni razvoj, a lik obuhvaća unutarnje i vanjske stvarnosti. Također, zbog androginiteta lika koji slobodno putuje kroz vrijeme i prostor, istražujući mogućnosti”, zaključuje Nelega.