Internet. Mreža svih mreža. Sjecište informacija, glavni komunikacijski kanal, neizbježan poslovni alat. Izazivač teške ovisnosti. Sve rečeno je točno, sve se može, bez imalo zadrške, primijeniti na world wide web, tehnologiju koja je postala istinski game changer, onu koju ne samo da upotrebljavamo svaki dan (cijeli dan!) već i onu koja itekako utječe na naše poimanje svijeta. I koju, posve prirodno i ne sasvim mudro, često uzimamo zdravo za gotovo. Zrak, tekuća voda, internet… to su osnove, tu su, ne propitujemo ih.

Danas bi život bez interneta bio teško pojmljiv. Ni stariji među nama ne sjećaju se točno kako je to izgledalo kad nismo bili online 24 sata dnevno – samo se kao kroz maglu prisjećaju da je bilo nekako… sporije. U pandemiji je internet pokazao još jednu od svojih prednosti: preko Zooma, Skypea, Teamsa, Google Meeta, WhatsAppa i tko zna kojih još platformi povezao je kolege koji više nisu mogli odlaziti u isti ured, spojio je prijatelje i obitelji, ljubavne parove u različitim gradovima, sve one koji su se željeli vidjeti, ali nisu imali kako. I nema u tome pretjerane romantike, tek pragmatičnost, još jedan od praktičnih momenata zbog kojih smo o njemu ovisni i tu ovisnost priznajemo, čak i njegujemo.

Jonathan Franzen jednom je rekao da pisac ne može ozbiljno pisati ako piše na računalu spojenom na internet. Tu često citiranu i komentiranu tvrdnju nije elaborirao, ali može se pretpostaviti da je ciljao na to da, uz svu silu praktičnih prednosti i koristi koje možemo izvući iz interneta, on itekako nudi pregršt distrakcija koje nas u tren oka odvuku od onoga čime smo se bavili i nasuču nas na gostoljubive obale digitalne prokrastrinacije. 

Kako o tome razmišljaju domaći pisci? Je li njima moguće pisati na računalu spojenom na internet ili ipak ima nešto u Franzenovim riječima?

Digitalna prokrastrinacija

Na Franzenovu je tragu Monika Herceg. “U vremenu kada se intenzivno posvetim pisanju, mičem se zapravo iz svih mogućih internetskih prostora, uključujući i društvene mreže jer su mi sve te informacije buka koja ometa pisanje. Za mene je mir nužan za bivanje u tom svijetu koji se stvara uz stvarnost. Nekako mi se čini da su ti trenuci tišine zaista potrebni za stvaranje, barem je u mom slučaju tako. I već se neko vrijeme spremam na takav korak opet, potpunu tišinu da se posvetim pisanju romana.”

Kristian Novak svjestan je svih zamki interneta, ali na njih svjesno pristaje, no katkad i on odlučuje povući crtu. To jest, iskopčati kabel. “Znam prepoznati tu autosabotažu, pa većinom ne smeta. Treba mi internet jer često radim uz glazbu, u pravilu neku koju mogu ignorirati, ali i neku koja me može baciti u emotivno stanje za ispisivanje neke scene. A kad se dogodi ono – ček da samo ovo provjerim, gle, još jedna poveznica, aha i ovo bi moglo biti zanimljivo, gle kako Jim Carrey imitira Clinta Eastwooda, uvijek sam htio znati od čega je umro Bruce Lee, evo još samo najbolje fejlove 2021. i onda se vraćam na tekst… onda se samoklepim po potiljku i gasim internete.”

Marku Pogačaru, s druge strane, taj distrakcijski potencijal interneta nije prepreka. “To, pretpostavljam, ovisi o disciplini pojedinog pisca, i načinu na koji koristi internet. Ja ga, osim kao komunikacijski kanal – gotovo isključivo putem e-pošte – doživljavam prije svega kao brz, dostupan, većim dijelom još uvijek besplatan izvor informacija i bazu podataka. U tom smislu se izloženost internet-vezi, u smislu distrakcije, ne razlikuje previše od pisanja u sobi u kojoj bi nadohvat ruke bile knjige, ploče itd. Uostalom, sami su naši kompjuteri, na kojima uglavnom radimo, već dugo i naše biblioteke, fonoteke, videoteke. Ne, mreža mi nimalo ne smeta. Dapače, često znatno ubrzava rad.”

Olja Savičević Ivančević kaže da je u moru svakodnevnih distrakcija, kada je o pisanju riječ, internet samo jedna od njih pa pojašnjava: “Ako nemaš vremena, internet jednostavno zaobiđeš, a neke druge stvari ne možeš zaobići, pogotovo kad radiš više poslova, imaš obitelj… Za posvećen rad na knjizi, a i inače, za mentalnu higijenu, meni se pokazalo dobro ograničiti internet na onoliko koliko mi je u današnje vrijeme potrebno za posao, kad me veseli i ako mi se da. Nismo dužni uvijek biti dostupni, pogotovo ne odmah i ne za sve.”

Novo, staro vrijeme

A što bi bilo da se dogodi nezamislivo i da interneta nestane? Jednostavno, nema ga. Kako bi to utjecalo na pisce i na ono što pišu, koliko bi im drugačije izgledao dan?

Usporavanje radnih procesa ono je što bi u takvom scenariju brinulo Kristiana Novaka. “Pogodilo bi me, ali bih se oporavio. Rođen sam četiri godine prije rođenja interneta, prvi put sam se spojio modemom kao punoljetna osoba, a, majke mi mile, do 2005. godine nisam imao mejl-adresu. Dakle, nakon početne frustracije, vratio bih se u modus traženja podataka kad dođeš u knjižnicu u 8 ujutro, pa kopaš po ladicama s registratorima. Kožne bolesti zajamčene, ali naiđeš na hrpu neočekivanih bisera. Možda bi mi najviše falili mejlovi i mogućnost slanja dokumenata, spremanja na oblak.”

Pogačar kaže da bi to bila golema promjena. “S obzirom na ulogu interneta u nebrojenim sferama praktičnog i operativnog funkcioniranja suvremenog svijeta i naših života, promjena bi bila enormna – ne mislim da je moguće reći ‘svijet je isti, samo nema interneta’. Svijet naprosto ne bi bio isti. Naprotiv, ni na pojavnoj ni na suštinskoj razini, moj dan se ne bi značajno promijenio. Nešto više bih vremena provodio uz tiskana izdanja novina nego čitajući ih s ekrana, možda bih se morao učlaniti u videoteku, ali to bi bilo manje-više to. U prvo vrijeme također bih puno psovao na račun nedostupnosti nekih trenutno lako dostupnih stvari.”

No takva promjena, ma koliko dramatična bila, ne bi nužno morala biti promjena nagore. Tako razmišlja Olja Savičević Ivančević. “Ako bi to značilo povratak nekih dobrih stvari iz predinternetske ere, neke točke živih susreta, više vremena, šetnji, razgovora i intenzivnijih druženja i zajedničkog rada, ne bih imala ništa protiv. Zapravo mi ništa ne bi falilo da nestane interneta, osim za informacije i, eto, onih kanala za komunikaciju koji ipak puštaju čovjeka da diše, a ne pušu mu za vratom.” 

Blizu je takvom razmišljanju i Monika Herceg. “Mislim da bi život bio daleko mirniji, ali i zdraviji. Iako dostupnost informacija ima zaista svoje prednosti, nekako mi se čini da smo postali i predostupni, moramo stalno biti u komunikaciji itd. Samoća, koja je nekima (prvoj meni) nužna, postaje privilegija jer se komunikacija očekuje, i u ovom trenu ima baš intenzivan tempo. Ponekad pomislim da je to neki život u kojem stalno govorimo nešto, neprestano, a to može biti iscrpljujuće.”

Mijenjam, mijenjam se

Bili mi toga svjesni ili ne, internet na nas utječe i mijenja nas, a onda, razumljivo, utječe i na ono što i kako pišemo. Kod nekoga u većoj, kod nekoga u manjoj mjeri. Marko Pogačar je jasan. “Neprestana izloženost internetu nas mijenja i kondicionira na mnoge načine, to je neizbježno ukoliko ga pristanemo ekstenzivno koristiti. No budući da ga upotrebljavam gotovo isključivo na opisan način – kao izvor informacija i bazu podataka – ne primjećujem nikakvu njime uvjetovanu promjenu na svom autorskom rukopisu i pismu, koja bi nadišla uredničku sferu, npr. bolji fact-checking i slično. Biram ne živjeti na društvenim mrežama, ne sudjelovati u izrazito mi antipatičnoj klik-lajk-srce uz njih vezanoj licitacijskoj ekonomiji i paraekonomiji; toj lažnoj, preplavljujućoj trenutačnosti navodne recepcije, reakcije, kritike i komentara. Ta me umrežena književna palanka, raščepušana digitalna čaršija, zanima jedino kao simptom. Razmjeri hrvatske književne laži i inače su golemi, no na društvenim mrežama ona doživljava jednu svoju specifičnu, novu kaleidoskopsku protežnost.”

Olja Savičević Ivančević ističe dostupnost i povezanost kao pozitivne faktore: “Moje ozbiljnije bavljenje literaturom počelo je s internetom, kad sam kao netko tko je tada živio izvan Zagreba, dobila mogućnost da nekome pošaljem i pokažem svoj rad. Nisam nikoga poznavala, ništa znala i ta dostupnost i pristupačnost mi je donijela dobre stvari. Loše je to što se trenutno mnogima život preselio na Internet, pa se vide posljedice koje su uglavnom negativne. Možda i nisam neki uzorak, kad god nije neophodno, izbjegavam sastanke na Zoomu i slične stvari, godinama nemam ni televiziju, samo ekran za filmove. Novine malo čitam, samo knjige. Kad pregledam portale da vidim što je novo, često se sjetim Sabata i rečenice iz jedne njegove knjige da se u medijima uvijek događa jedno te isto, pa je zapravo nemoguće nešto propustiti. Ne mislim da se treba zatvoriti u kulu bjelokosnu, dapače, mislim da je za pisca važno da ima svijest i stav o društvu i svom vremenu, ali ima u tome što je rekao Sabato puno istine.”

Kristian Novak kao jednu od prednosti vidi i to što se neki trendovi, pa i oni koji mogu biti važni za pisanje, na društvenim mrežama mogu pratiti u stvarnom vremenu: “Vjerojatno me mijenja, ali ne mogu pokazati prstom na razliku. Kao alat mi je jako važan, tu nema dvojbe. Ubrzava hrpu stvari, omogućava hrpu prečaca gdje su prije bile slijepe ulice. Ali pisanje kao takvo… Evo, prvo mi pada na pamet, a prilično je važno za pisanje, pomoću društvenih mreža možeš gotovo u stvarnom vremenu pratiti pojavu, zenit i stišavanje neke fraze. XY, spavaš li mirno, recimo. Hvala na ovom pitanju.”

Pisac na Facebooku

I, na koncu, društvene mreže. Ima li pisac danas taj luksuz da nije dostupan na društvenim mrežama? Jesu li one piscima donijele više dobroga ili lošega? Odgovor ni tu, naravno, nije jednoznačan. Monika Herceg kaže: “Mene zaista to nekada jako umara, ali s druge strane –tako često komuniciram sa svojim čitateljima i to me jako veseli. Čini mi se da su s internetom pisci dobili i šansu, mnogi, pokazati ono što pišu svojim čitateljima, čak i mimo nekih dotad ustaljenih kanala koji su uključivali izdanu knjigu. To je bitno za dinamiku književnosti. Mislim da društvo samo treba raditi na tome tko mu je ili što mu je pisac i zašto mu je bitan, a čak i ova praksa da u nekom trenu postaješ svoj vlastiti PR uključuje puno ne samo neplaćenog posla nego zaista i mnogo umora. Pisac je najednom postao multipraktik, ali pitanje je: što je pisac i može li zaista danas biti samo pisac?”

Pogačar na društvenim mrežama nije prisutan, ali ne osporava njihovu važnost: “Čine mi se sve više i više važnim, vjerojatno već i dominantnim. S recepcijske strane učinile su za neke pisce, pogotovo one koji se njima ciljano i sračunato koriste, bez sumnje mnogo. Za mnoge su književne karijere one bile upravo presudne. No u autorskom smislu, u domeni nekovrsne mentalne higijene i autorske psihologije, a posljedično onda – što je na kraju jedino važno – i na razini samoga pisma, za mnoge još uvijek čine popriličnu, moguće i dugoročnu štetu.”

Kristian Novak kaže da su mu društvene mreže donijele i dobrog i lošeg, ali dobrog možda ipak malo više: “Najedeš se blata, ali možeš osjetiti kad se pojavi taj buzz, pa o tvom tekstu raspravljaju potpuni stranci. Čini mi se da treba biti oprezan glede samopromocije na mreži. U normalnoj mjeri je književnost na webu jako jako važna, tako sam otkrio, recimo, Semezdina Mehmedinovića, Alena Brleka, Moniku Herceg, Darka Šeparovića, Lanu Bastašić. Pročitaš pasus ili pjesmu koju netko podijeli, i trk u knjižaru. Ali kad netko pretjera u samopromociji, efekt može biti potpuno suprotan. A gdje je kritična granica? Pojma nemam.”

Olja Savičević Ivančević zaključuje da su dobar pisac ili spisateljica dobri bez obzira na to gdje pisali i objavljivali, bili javno prisutni ili ne, to nema veze s njihovim književnim tekstom, i dodaje da broj lajkova nije nikoga učinio boljim, ali ni gorim autorom. Također pojašnjava način na koji se ona koristi internetom i društvenim mrežama jer su, kako kaže, glinene pločice danas ipak prošlost: “Ponekad čitam online časopise, redovito književne portale, strane i domaće, a društvene mreže slabo pratim, sporadično. S druge strane, imam autorsku Facebook-stranicu koja mi služi kao ‘zidne novine’ za zainteresirane čitatelje i kao produžetak web-stranice na kojoj imam Virtualnu radionicu, gdje objavljujem radove polaznika mojih radionica kreativnog pisanja, jer novim piscima uz sav taj internet nedostaju profilirane platforme kakve su nekad bili časopisi, a ovo je mala podrška njihovoj vidljivosti. Također u Virtualnoj radionici vodim i online Dnevnik, to su marginalije koje nastaju uz pisanje novog romana, a bit će objavljene kao knjiga nakon što roman izađe. Koga zanima o čemu se radi, može poviriti ovdje.”

Dodaje još i ono što se katkad izgubi iz vida: “Pratitelji nisu isto što i čitatelji: ljudi vole kad im se servira na pladnju neke društvene mreže, pa onda stavljaju pulsirajuća srca, ali to ne moraju biti čitatelji koji će kasnije uzeti i pročitati knjigu. Mene u tom kontekstu društvenih mreža i moje profesije zanima onaj čitatelj koji dolazi po informaciju, kojemu je dovoljno stalo da će otići na stranicu i uistinu pročitati tekst koji je tamo, možda i prošetati kasnije do knjižnice ili knjižare. A, eto, ima i takvih.”

Može se zaključiti da će pisci pisati bez obzira na internet, s njim ili bez njega. A čitatelji? Pa, njima se može predložiti da i dalje prate svoje omiljene pisce na društvenim mrežama – u tome nema baš ničeg lošeg, ali bi ipak više pozornosti trebalo posvetiti onome što napišu u knjigama nego na Facebooku. 

Jedino je tako pošteno.