Organizacija evenata bez daljnjega je bila jaka strana realsocijalizma. Svi svečani praznici, parade i prijemi, sva uprizorenja ljubavi prema narodu, Partiji i predsjedniku – sve je to bilo u redu, da bi riječ rekao, šareno i golemo, glomazne vojničke kape i ordenje. Jest sve uvijek trajalo predugo, ali komu ćeš se požaliti?

Jedan od najvažnijih jugoslavenskih praznika bio je 25. maj, Dan mladosti. Krasila ga je fantastična tradicija nošenja štafete. Probrane omladinke i omladinci nosili su taj komad drveta kroz sve krajeve zemlje da bi ga u fotofinišu tutnuli drugu Titu u ruke. Na štafeti je uglavnom bilo još nešto simbola: buktinja, petokraka ili nekakav poljoprivredni proizvod. Manifestacija se nakon oslobođenja 1945. održavala svake godine. Ispočetka još Titu u čast, sve dok drug Tito nije galantno rekao: Ma neee, častite radije omladinu. Nakon njegove smrti štafeta se nosila nekom drugom predsjedniku, ali njegova se imena danas više nitko ne sjeća.

Svatko tko je sudjelovao u štafeti znao je što treba raditi. Vrijeme dolaska i polaska, ruta, smještaj štafete – sve je bilo propisano. Najvažnije je pravilo glasilo: NEMOJ SLUČAJNO da ti ispadne! Što bi onda bilo, nitko nije znao, jer to se nikada nije dogodilo. Devedeset devet godina suše? Povratak dinosaura u Jugoslaviju? Ne valjda kapitalizam? Nešto toga reda veličine činilo se skroz zamislivo.

Prije dolaska štafete bili su muzika i govori. Dok je štafeta na licu mjesta čekala nastavak putovanja, bili su muzika i govori. Kad bi je odnijeli dalje: muzika, govori.

Noć bi štafeta provela na nekom sigurnom mjestu u gradu u koji je tu večer stigla. Jednom i u Višegradu. Otac je bio u organizacijskom odboru za prespavljivanje štafete. Prenoćila je u Domu kulture. Pred Domom kulture mladi su drugovi čuvali stražu. Prošlo je bez incidenta.

Jednom sam i ja nosio štafetu. 1986 ili 1987. Tada sam mislio da je to zato što sam dobar u školi i pišem pjesme o herojskim pogibijama partizana. Danas znam da me otac ubacio.

Bio sam svjestan kolika je važnost toga čina: ogromna koliko i moj strah da ne zabrljam nešto. Noć prije dolaska štafete sanjao sam sapunjavu palicu koja klizi kroz prste i pod nogama mi se pretvara u brkatu ribu.

Za doručkom me otac podsjetio koja je moja uloga: primiti štafetu od druga prethodnika ili drugarice prethodnice, podići je iznad glave kao trofej, radovati se, predati je dalje. Pitao me je li sve jasno. Salutirao sam.

Najvažnije nije spomenuo jer to nije ni trebalo spominjati: Nemoj slučajno da ti ispadne!

U 13 sati štafeta je trebala biti u sportskom centru. Bio sam tamo tri sata ranije. Popratni program počeo je u jedanaest službenim ulaskom pionira u koloni. Ja sam bio na čelu jedne od kolona i malo su nam pljeskali. Onda su nas usmjerili prema nekom golu, ispred kojega smo imali dva sata stajati i čekati.

Koje je to točno godine bilo? Malo guglam i doznajem da je štafeta zadnji put putovala 1987. Ako sam bio među nositeljima zadnje štafete, to će mi se odlično uklopiti u cijelu simboliku. Međutim, doznajem da je štafeta 1987. bila od stakla i plastike, drukčije nego u mome odrvenjelom sjećanju. Imala je kućište s osam bijelih štapića na osam crvenih točkica, simbola krvi osam naroda Jugoslavije. Nije problem, danas kad smo svi pametni, vidjeti kako odande izniče skoro krvoproliće između naroda.

U mome je sjećanju štafeta drvena palica sa zvijezdom petokrakom. Možda onda ipak nije bilo 1987.? Ni ona iz 1986. nije bila od drveta. Kako god, ’86. ili ’87.: nosio sam pionirsku kapu, iščekivao simbol bratstva i jedinstva, i u nekom mi se trenutku užasno pripišalo. Morao sam toliko nevjerojatno strašno hitno pišati – što je s tim sjećanjima iz djetinjstva u kojima se stalno nekome piša? Morao sam pišati toliko nezadrživo hitno, među svježe istuširanim pionirima i namirisanim funkcionerima i nastavnicima veselima zbog skoro pa slobodnog dana. Bio sam Titov pionir! Požrtvovnost i predanost. Narodnooslobodilačka borba. Ne uzmičem s mjesta koje mi je dodijeljeno!

Onda se prolomilo: klicanje i koračnica, veliko zajedništvo i zbrka – štafeta je napokon stigla, a meni u glavi samo: nemojte sad govorancije. Drugovi, molim vas, govorancije kasnije, ja više ne mogu! I stvarno nitko nije govorio, onda sam je ugledao, i ugledao sam njega – atletski građena mladića u potkošulji, trčao je prema meni kroz špalir od djece koja bacaju cvijeće, zračio je i znojio se i izgledao zdravo i sretno, izgledao je fantastično, ne bi me začudilo da je dotrčao direktno iz Ljubljane, sa štafetom ravno k meni.

Pogledao me u oči. Pola naraštaja nas je dijelilo – štafeta u njegovoj ruci povezala nas je opet. Kao predmet, kao smisao života, kao dužnost i zadaća. Odrasli smo sa štafetom, znali smo njezinu priču, sad smo u njoj postali glavni likovi. Bila nam je čast, osjećali smo ponos i bilo nas je strah. To su te tri emocije na kojima se temeljila biografija cijele zemlje. One su nagrađivale, krilatile i sakatile, uvijek sve istovremeno.

Pri predaji štafete prevladao je ponos. Pročitao sam ga i u očima mladića sebi nasuprot. Ma, to sad samo tako kažem, ništa nisam pročitao, piljio sam netremice u štafetu i trudio se da je preuzmem bez incidenta.

Drvo joj je bilo glatko i toplo. Podigao sam štafetu mladosti iznad glave kao trofej. Nisam je ispustio, nisam s njom otrčao, samo sam je brzo dodao djevojčici koja je stajala iza mene i izjurio iz bataljuna, da se popišam u tihu, neuzbibanu Drinu.

S njemačkoga prevela: Anda Bukvić Pažin

Foto: Wikipedia