Možda bi sve bilo drugačije da sam je odmah prepoznala i pokušala pobjeći. Ali nisam; nisam čak ni okrenula glavu kada je na kraj klupe sjela nepoznata žena, u čijim je pokretima bilo sporosti koja je upućivala na patnju. Nadala sam se da će shvatiti kako ne želim razgovarati. Glasno sam šuškala stranicama knjige koja mi je ležala u krilu. Nisam bila u parku radi druženja.

Knjiga je bila iz knjižnice koja se nalazila na dva koraka od parka i u njemu ograđenog prostora za pse. Zbog torbe prepune romana moji posjeti parku izgledali su sasvim obično. Znatiželjnicima bih rekla kako jako volim životinje i rado ih gledam dok se igraju, ali zbog svojih alergija ne mogu i sama imati ljubimca. Psa nije imala ni žena koja je sjela pored mene, to sam shvatila, inače mi je pažnja bila usmjerena na ulicu koja je prolazila pored parka. Krišom sam pogledavala na sat iako sam znala da sam stigla na vrijeme. Strahovala sam kako sam došla uzalud.

Žena je ispružila noge protežući se onako kako to ljudi često običavaju dok razmišljaju o započinjanju razgovora: zijevanje, popravljanje kaputa ili gestikulacija rukama bili su uvertira za primjedbe o vremenu ili drugim nevažnim stvarima. No pitanja o knjizi, kao ni floskula o temperaturi, nije bilo.

Odmaknula sam se od nametljivice premjestivši se na drugi kraj klupe. Odnedavno sam počela promatrati ostale besposličare u parku drugim očima. Umirovljenici i nezaposleni koji su se ovdje vrzmali trebali su samo izliku da izađu iz kuće. Možda ću i ja jednog dana postati poput njih, onda kada u mojem životu više ne bude nikakvog razloga za posjet parku, kao ni za gledanje u raspored svojih obaveza. I ja bih voljela da susjedi čuju lupu mojih vanjskih vrata, znak da sam i ja u žurbi i da imam brojne prijatelje kojima idem u goste, a ovamo bih dolazila samo kako bih, promatrajući živote drugih, bila u tijeku sa svjetskim zbivanjima.

Bijeli patuljasti šnaucer koji se približavao psećem parku privlačio je zadivljene poglede prolaznika. Susjeda na klupi živnula je. Blago se nagnula naprijed, pa sam očekivala da će se konačno ohrabriti, reći nešto, možda upravo o živopisno ošišanom šnauceru, njegovu uzornom ponašanju, ali od nje ni riječi.

Knjigu je s finskog jezika prevela Kristina Špehar-Vuković.

Kupi ovdje!