Zovu me prijatelji Amerikanci koji bi ovih dana trebali putovati u Zagreb i Dubrovnik. Kažu da State Department ne preporučuje putovanje u ove krajeve i pitaju me je li kod nas počeo rat? “Ma kakav rat, u New Yorku je opasnije nego ovdje. Slobodno dođite”, odgovaram samouvjereno. I tako će ti Njujorčani vjerojatno biti među onim malobrojnim američkim turistima koji će ove godine doputovati ovamo, sa zebnjom koju im moj glas zasigurno nije uspio sasvim odagnati. Točno je, naime, da je New York opasniji od Zagreba, no zapravo se u New Yorku i Hrvatskoj (jer New York je, kad je o populaciji riječ, velik kao dvije Hrvatske) radi o dvije sasvim različite opasnosti. Jedno je opasnost od kriminala, drugo je ratna opasnost.
Njihovo me direktno pitanje “Je li kod vas rat?” ipak zateklo, jednako kao i vlastiti, već spreman, odgovor. Kako biti siguran da je rat stvarno počeo? Paradoksalno, iako su ovom zemljom protutnjala dva svjetska rata, čini se da taj trenutak nije lako prepoznati. Treba li čekati da svojim očima (a ne televizijskom kamerom) ugledamo tenkove, vojnike, leševe? Počinje li nas se rat ticati tek kad je već kasno i kad nam se ruši krov nad glavom, a sve dotle smo spremni govoriti kako to ipak nije moguće? Ili rat u našoj svijesti podrazumijeva izbezumljenu gomilu ljudi koja bježi, puškaranje, bombe, srušene kuće, vojsku na svakom koraku, avione, strah?
U Vijetnamu to znači napalm, spaljenu djecu, džunglu, Vijetkong. U Drugom svjetskom ratu to su okupatori i partizani, goloruki narod, domaći izdajnici, logori. Drugim riječima, odgojeni smo na predodžbi da rat uključuje pogibiju masovnih razmjera, da je to masovka, kako u životu tako i na filmu. Jedini je problem odrediti granicu, radi li se o pet, deset ili stotinu poginulih i je li taj broj jednak za svaku zemlju, bez obzira na njenu veličinu? Koji je to broj žrtava nakon kojega se više ne može govoriti o terorizmu i ekscesima, dakle o nečem što je svedeno na pojedinačnost i što je moguće izbjeći, koliko-toliko kontrolirati?
Ukoliko Clausewitzeva definicija da je “rat produženje politike drugim sredstvima” još uvijek vrijedi – onda je ovo što se događa u Hrvatskoj i na Kosovu zaista već rat. Politika se produžava vojskom, milicijom, tenkovima, minama, pucnjavom, prekidom prometa. Ima čak i mrtvih. Što nam dakle nedostaje? Možda je stvar donekle i u jeziku, u imenovanju pojava. Nedavno je Zagreb posjetila jedna ekipa njemačke televizije. Bila je subota, sunčan dan. Sjedili smo u Maloj kavani. Nijemci su neko vrijeme šutke promatrali ljude kako mirno šeću trgom, čekaju tramvaj, kupuju narcise i novine, vraćaju se s placa, razgovaraju… Sudeći prema ovom subotnjem dopodnevu, ne događa se ništa. Ljudi ne izgledaju ni uznemireno niti depresivno – zaključili su u čudu. Ne znam zapravo što su očekivali da će vidjeti. Jer naravno da se nešto događa, ali istovremeno postoji i uobičajeni subotnji red stvari: tržnica, kava, ručak, posjet prijateljima, kada će se neizbježno razgovarati upravo o ratu, o tome je li počeo. Ali sve dok smo u stanju rutinom se oduprijeti tjeskobnoj stvarnosti, donekle smo sigurni. U najtežim životnim situacijama spas je u održavanju rutine, u prividu normalnosti – kako svjedoči Nadežda Mandeljštam.
Navečer, pred televizijskim ekranima, situacija se mijenja. I kako ekranom promiču slike ranjenih, i sami postajemo sve ranjiviji i predaniji strahu. Dok gradske ulice obavija noć i tišina, čini nam se da strah poprima autonomiju, tako da postaje sasvim svejedno odakle dolazi i tko ga je i kada izazvao. Strah postaje životinja koja nas grize iznutra, polako i strpljivo, sve dok se sasvim ne predamo njenim oštrim zubima, komadić leda koji raste i sleđuje nas iznutra. Usta se suše, dlanovi se znoje, a tijelo počinje tresti groznica nepoznate bolesti. U određenom trenutku čovjek prestaje misliti politički i realno procjenjivati situaciju – prestaje misliti uopće. Tada nastupa strah: odjednom zastaješ usred nekog pokreta, u vlastitoj sobi koju više ne prepoznaješ, paraliziran naglom prazninom koja se otvara i koja poput vrtloga usisava preostale tragove prepoznatljive stvarnosti. Stojiš bez pokreta, bez misli. Ne postoji ništa osim tog kristalnog trenutka čistog straha koji se upravo u tebi rascvjetava. To nije samo strah od smrti – već od besmisla planirane smrti, smrti kao jednog statističkog broja u nizu, masovne smrti, smrtonosne igre moći.
Kada su započele promjene, nismo to zamišljali ovako, toliko blizu ratu da se krv zgrušava od straha. Ali, možda su njemački novinari ustvari u pravu – možda smo se već toliko navikli na pomisao o ratu da se na našim licima više ne može pročitati zabrinutost. Riječ “rat” ušla je u naš život polako, na prstima, tako da je ne prepoznajemo odmah. Pred Saborom i televizijom su specijalci. A u dućanima, francuski sir i vina, norveški kavijar i losos, američke cigarete, švicarska čokolada, talijanska odjeća. Strah od rata donedavno je i pored specijalaca postojao na nekoj drugoj razini, apstraktnoj razini televizijskih i novinskih izvještaja i političkih govora koji nas se nužno ne tiču u toplini dnevne sobe. Poput daleke tutnjave oluje ili muzike u pozadini koju, uz malo napora, još uvijek možemo isključiti. Ali buka se približavala, sve dok više nije bilo načina da se isključi. U trenutku kada su pale prve žrtve više nije bilo prostora za uzmak, za bijeg.
Je li kod nas rat?
Dok na televiziji gledam fotografiju poginulog Josipa Jovića i sprovod Rajka Vukadinovića, dok mi je još pred očima lice poginulog policajca Gorana Alavanje i glas žene čiji je crveni jugo prostrijeIjen sa 28 metaka – odjednom zamjećujem tu suptilnu razliku u svijesti, tu granicu koju još nismo prešli i zbog koje svojim prijateljima Amerikancima, unatoč svemu, na njihovo pitanje odgovaram “Ne, nije rat”. Dok na televiziji prikazuju sprovode svakog poginulog i čitaju telegrame političara, dok novine objavljuju njihove uvećane, retuširane, fotografije iz legitimacije i razgovore sa suprugom ili majkom, dok ranjene policajce u bolnici posjećuju uglednici, a liječnici navode i pojedinačno objašnjavaju svaku njihovu ranu na podlaktici – dok se, dakle, na njima još uvijek daju zaraditi ili izgubiti politički poeni, još je dobro. Nismo u ratu sve dok pamtimo imena žrtava i njihova lica.
Kada žrtava bude toliko da postanu bezimene (“Danas je kod Titove Korenice poginulo 18 pripadnika MUP-a…” – ili 13 vojnika ili 21 milicajac tzv. Krajine ili 15 Hrvata ili 31 Srbin) a njihove sprovode i lica ucviljenih rođaka više ne budu prikazivali na televiziji, niti švenkali po krvavim mrljama na zemlji, kad novine više ne budu opisivale detalje njihove pogibije (“Stajao je tamo, eno, uz ono drvo, još se vide tragovi metaka…”) a vlast ih više ne bude proglašavala ni herojima ni mučenicima – onda će to zaista biti rat i svi ćemo to znati. Uključujući i Amerikance.
Danas, 9. travnja 1991.
Knjigu su s engleskog prevele Rujana Jeger, Anita Peti-Stantić, Ivana Ramljak i Hana Samaržija.
Add comment