Požar stoljeća u Bornemannstraße

Agresivna i zaslijepljena: Dok se Saya M. iz R. radikalizirala, svijet

je gledao

“Već je u školi stalno tražila povod

za svađu i provocirala”, kaže

o Sayi M. njezina nekadašnja

poznanica, “Saya taj bijes jednostavno

ima u sebi, moglo bi

se reći da je on dio njezinog

DNK-a.”

Je li taj bijes ono što je sinoć

tolike ljude stajalo života? Dok

službena tijela ističu da je istraga

još u tijeku i ne žele se izjašnjavati

o ovom slučaju, izjave

svjedoka su nedvosmislene.

Nekadašnji susjedi prisjećaju

se da je već početkom devedesetih

godina obitelj Saye M. kod

sebe smještala potencijalne

islamiste koji su s turističkom

vizom dolazili u Njemačku. Nije

potpuno jasno kojim su točno

podskupinama pripadali, ali

faktički se itekako može reći da

je Saya M. odrasla okružena radikalnom

ideologijom.

Saya M. očigledno je do zadnjeg

časa pokušavala regrutirati

druge: pod krinkom držanja

radionica profesionalne orijentacije

ova je mlada žena u zadnjih

nekoliko godina posjećivala

škole, pa tako i na jutro prije

čina o kojem pišemo. Učenike

Gimnazije Wilhelm uvjeravala

je: “Učite arapski, to je jedini

jezik koji ima budućnost!”

Ubrzo nakon toga pred kafićem

u Bornemannstraße napala

je jednog muškarca vičući:

“Allahu Akbar!”

Volker M. trenutačno je na

6

liječničkoj skrbi. Preko svojeg

odvjetnika poručio je: “Dovoljno

dugo smo bili tolerantni.

Ljudi kao što je Saya M. svojim

ideologijama ugrožavaju sigurnost

naše zemlje. Koliko se još

napada treba dogoditi?”

Napad na Volkera M. zbio se

samo nekoliko sati prije smrtonosnog

požara u Bornemannstraße,

za koji je vjerojatno

odgovorna Saya M. i koji se već

smatra jednim od najgorih nakon

rata. Službena tijela i dalje

ne govore o islamističkom terorističkom

napadu. Čini se da

počiniteljicu štiti njezin tobožnji

ljevičarski svjetonazor.

Navodi da je u izgorjeloj zgradi

stanovao simpatizer jedne

patriotski orijentirane grupacije,

do sada nisu mogli biti

potvrđeni, ali ukazuju na mogući

motiv Saye M.

7

Želim biti fer, odmah riješiti sve nesporazume i od samoga

početka ne skrivati što ovaj tekst je, a što nije.

Ne, ipak ne želim biti fer.

Želim biti fer, odmah riješiti sve nesporazume i od samoga početka

objasniti tko jesam, a tko nisam. Ja nisam porod integracijskog

društva. Ja nisam cura koju ćete pogledati, a zatim suosjećajno

izjaviti da ste se bavili migrantima i da je sve to jako dramatično,

ali i jako zadivljujuće. Ja nisam cura iz geta.

Ja jesam cura iz geta. Ali to je pitanje perspektive. Prave cure iz

pravih geta ismiju me čim saznaju u kakvoj sam zabiti i u kojoj

vukojebini odrasla, dok one druge cure tamo ne bi izdržale ni dana.

Ja nisam cura. Prestara sam da bi me se moglo tako zvati jer sam,

da su neke stvari u mojem životu bile drugačije i da su bile gore,

već mogla biti majka curama koje više ne bi htjele da ih se naziva

curama, nego tinejdžericama. Ali nisam. Umjesto toga vežem kosu

u rep i nosim suknju, jedno i drugo me u kombinaciji s nedostat8

kom djece u ovome svijetu čini curom. Sve dok ne počnem pljuvati

i vikati i dok ne postanem glasna. Tada sam histerična žena.

Ovaj tekst je pokušaj da se u jednoj noći saberem. Da u jednoj noći

ne bacim nikoga kroz prozor, da ne postanem internetski trol, da

čekam. Pokušaj da čekam svoju prijateljicu Sayu, koja treba izaći

iz ćorke.

Kažem ćorka jer želim zvučati opuštenije. Jer sam još kao dijete

voljela riječi koje zvuče opuštenije. Ne kažem ćorka jer je ta riječ

relikt mojeg porijekla. Čovjek može odrasti u getu koji nije geto,

gdje su kriminal i tučnjave dio svakodnevice, a ipak imati jednako

malo veze s ćorkom koliko cure koje vole konje i koje žive nekoliko

ulica dalje imaju veze s pravim konjima. Ali kada kažem ćorka

i izgledam kako izgledam i govorim kako govorim, cure koje vole

konje kimnu mi kao da znaju. Naravno, misle, ćorka. Mjesto na

kojem si kao dijete posjećivala oca; mjesto na kojem je tvoj prvi

dečko proveo nekoliko mjeseci prije nego što je izašao i odjednom

se sasvim promijenio; mjesto na koje ponekad misliš s nostalgijom.

A ja ustvari nikada nisam bila u ćorki i ne poznajem nikoga tko je

bio u njoj, barem ne u Njemačkoj. Do sada. Ali posljednje što želim

je da još i ja završim ondje, zato sam sjela tu, za ovaj pisaći stol, na

otok mojeg diplomskog rada, otok mojih 83 prijava za posao, ne

lažem, otok mojih rješenja o naknadi za nezaposlene, i pišem.

Vratimo se dakle onome što sam zapravo htjela reći: vratimo se

meni koja jedne noći pokušavam čekati prijateljicu koja treba izaći

iz ćorke. Doći će k meni čim bude mogla jer trenutačno stanuje

kod mene, nekoliko dana, prije nego što odleti natrag u svoj grad

i u svoj život. Jer zapravo je htjela provesti odmor kod mene i usput

otići na proslavu Shaghayeghina vjenčanja.

9

Noć je s petka na subotu, 2 su sata i 28 minuta, a ja pokušavam

početi od početka. To mi neće uspjeti jer od početka bi bilo vrijeme

kada mi još nismo postojale. Stoga počinjem tamo negdje blizu

početka, ali više nekako od sredine. Počinjem prošlim ponedjeljkom.

Jer ponedjeljkom počinje i svaki tjedan, pretvarajući se da je

nešto novo. Da ne bismo primijetili da sve jednostavno ide dalje,

samo ide i ide dalje, i da se ništa ne događa. Ali u ponedjeljak Saya

još nije bila ovdje. U utorak poslijepodne Saya je ušla u avion u svojem

gradu i u utorak uvečer sletjela je u mojem i u Haninu gradu.

Počnimo dakle utorkom.

* * *

“Nasmijala sam mu se, i to ljubazno, definitivno nisam flertala,

jednostavno sam se nasmijala, i on se nasmijao meni, definitivno

je flertao, i onda mi se obratio,” rekla je Saya i dodala nam boce

piva, “i to na engleskom.” “Na engleskom,” nasmijala sam se, uzela

obje boce i jednu dala Hani, “kako obzirno!” Hani se također

nasmijala, premda malčice nesigurno, vratila mi je bocu i pružila

mi svoj upaljač. Kao jedina pušačica od nas tri imala je potrebnu

opremu, ali unatoč tome nije imala pojma kako njome otvoriti

bocu. Bocu sam joj vratila otvorenu, kucnula sam se s njom i rekla:

“Sigurno još i s onim tipičnim njemačkim naglaskom.” Počela sam

imitirati tipičan njemački naglasak, izgovorila sam jednu englesku

rečenicu, napravila sam to dvaput zaredom da se, dok se kucamo,

možemo dvaput hihotati, onim početnim, nespretnim hihotom

ljudi koji su se već često zajedno smijali, ali se dugo nisu vidjeli. “I

naravno da nije samo govorio s tipičnim njemačkim naglaskom,

nego mu je i engleski bio pun grešaka”, nastavila je Saya, stavila je

bradu na savinuta koljena i zagledala se u grad pod nama. “I to je

najneugodnije kod tih ljudi koji misle da s nama moraju govoriti

engleski: uopće ga ne znaju.” “Pa okej je ako netko ne zna engleski,

10

ili nije”, rekla je Hani, jer naravno da ni Hanin engleski nije osobito

dobar, a iskreno rečeno nije ni moj. Hanin nije dobar jer je išla

u lošiju školu, a moj jer mi je zapravo počeo trebati tek nakon što

sam se doselila u ovaj grad, u kojem je znak kultiviranog ponašanja

odmah početi govoriti engleski ako na tulumu ima stranaca. Sayin

engleski je prva liga. I ona ga je doduše počela upotrebljavati tek

nakon škole, ali je zato s njim proputovala cijeli svijet, živjela sad

u ovoj pa u onoj metropoli, bila u vezama, završila studij. “Pa jasno,

nitko ne mora znati engleski,” rekla je sada, “ali baš je to stvarno

čudno na tim ljudima. Ako nešto ne znaš raditi osobito dobro,

onda valjda najprije pričekaš da vidiš hoćeš li to morati raditi ili

ne. Pa ne počneš valjda ničim izazvan gnjaviti bespomoćne ljude

svojim blebetanjem. Tipovi kao što je on misle da je naš njemački

tako mizeran da svojim očajnim engleskim spašavaju komunikaciju.”

“Dobro, i što je onda rekao,” upitam, “jesi mu odgovorila na

njemačkom?” “Ma daj”, rekla je Saya, “let je trajao sat i pol i sjedio

je pored mene. Da sam mu odgovorila na njemačkom, to bi značilo

da moram neko vrijeme razgovarati s njim. Odgovorila sam mu na

engleskom da baš ne govorim dobro engleski. On me je onda suosjećajno

pogledao i dalje se samo smiješio.” “A što ako je samo bio

ljubazan i ako ti je samo htio izaći ususret?” upitala je Hani i također

se zagledala u grad, odnosno malo iznad njega, kao da se negdje

iza krovova i crkvenih tornjeva nalazi dokaz da ljudi uvijek imaju

samo dobre namjere. “Pa bili ste u avionu, u avionu nikad ne možeš

znati tko je odakle. Možda bi ti se na ulici obratio na njemačkom.

Sigurno je samo htio čavrljati.” “Da, da, nebitno, priča još nije

gotova”, rekla je Saya.

Došla je k nama prije pola sata, ostavila je svoj planinarski

ruksak u mojoj sobi, u kuhinji je kratko upitala poznaje li još moje

aktualne cimere, strpljivo je pričekala da se Hani vrati s pivom iz

spätija, dućana koji radi cijelu noć, i zatim je pod svaku cijenu

morala ići na krov jer se u stanovima trenutačno osjeća skučeno.

Tek je ovdje gore počela pričati kakav joj je bio let. “Katastrofa”,

11

započela je, i to da je sjedila pored muškarca koji joj je išao na živce.

I to da općenito, na svakom letu u životu završi pored muškaraca

koji joj idu na živce. Zatim je konačno počela pričati i pritom uopće

nije izgledala kao netko tko je doživio katastrofu. Izgledala je kao

netko tko bi ionako preživio svaku katastrofu i tko bi se poslije

znao bez problema skulirati. Saya je zvučala sasvim normalno. Kao

što zvuči netko tko je sretan što može ispričati nešto svakodnevno

da bi se ponovno povezao s nekim. Ispričala je to onako usput, kao

nešto sporedno. Tada nismo ni slutile što će se sve dogoditi.

“Onda je u avion ušla žena s maramom”, nastavila je Saya. “Ajoj”,

rekla sam. “Točno, ajoj,” rekla je Saya, “ljudi oko mene počeli su se

nervozno meškoljiti na sjedalima i ogledavati se. Možda uz ženu

ide još i bradati muškarac, taj rizik postoji, i on bi vjerojatno počeo

maltretirati sve ostale žene i nakon toga bi aktivirao bombu.” “Ma

ne, prije toga bi još maltretirao svoju ženu”, rekla sam. “Točno”,

rekla je Saya, “najprije bi malo maltretirao svoju ženu, a nakon toga

bi aktivirao bombu.” Htjela sam reći više, htjela sam dodati nešto.

Ali još se nismo zagrijale. “Je l’ se vi to sad sprdate s teroristima?

Ili s ljudima?” upitala je Hani i pogledala nas. Mi smo nastavile

gledati u krovove oko sebe kao što drugi gledaju u logorsku vatru.

Čule smo trubljenje automobila, čule smo tihe razgovore ljudi dolje

na ulici. Nisam htjela odgovoriti, smatrala sam da nas je Hani

mogla pustiti da nastavimo još neko vrijeme. Ali otkad je Saya

počela pričati o svojem letu, Hani se pitala je li to priča zbog koje

se treba ljutiti. To je ono čega se bojala kada bi Saya počela nešto

pričati: da se cijela priča ne svede na to da se na kraju netko naljuti.

Ali u ovoj je priči do sada sve bilo u redu. Zapravo, kada je Saya

ušla u avion, cijeli svijet još je bio u redu. Saya je zamalo zaboravila

da je svijet mjesto na kojem se ljuti. Imala je sjedalo pored prozora

i bila je jedna od prvih koje su pustili da uđu premda nije platila

više. Uvečer će se vidjeti s nama i nekontrolirano se napiti. Sayu je

čekao najljepši grad na svijetu a da uopće nije morala razmišljati

12

o cijenama najma u njemu. Kada je tip s lošim engleskim sjeo pored

nje, to ju je više zabavljalo nego što joj je išlo na živce. Onda je ušla

žena. Saya je ne bi primijetila da nije pomalo izgubljeno gledala

svoju kartu pa brojeve sjedala, kartu pa ponovno brojeve sjedala.

Činilo se da nešto nije u redu, činilo se da je njezino mjesto zauzeto.

Rekla je to više puta, rekla je ljudima koji su sjedili ispred Saye,

ponavljala je sve dok je nisu čuli i odvratili da to nije točno, da ne

sjedi pored prozora, nego pored prolaza i da je to mjesto još slobodno.

Bio je tu jedan trenutak u kojemu je žena rekla nešto kao:

“Ali ovo je sjedalo A, sjedalo B, sjedalo C!” i jedno za drugim pokazala

sjedala, a žena ispred Saye na to je odgovorila: “Ne, ovo je

sjedalo A, sjedalo B, sjedalo C!” i, počevši sa suprotne strane, pokazala

na svako sjedalo. “Možete li, molim vas, sjesti, ostali putnici

iza vas čekaju!” rekla je stjuardesa koja joj je stajala iza leđa. Bila je

neljubazna, a ipak je bila u pravu, stvorio se red mrzovoljnih ljudi

koji su se u malenom avionu nagurali jedni na druge i čekali. Saya

je znala da žena s maramom ima pravo u vječitoj igri sa sjedalima

A, B i C, ali je znala i da će žena u idućem trenutku vjerojatno

jednostavno sjesti na pogrešno sjedalo umjesto da sad raspravlja

još i sa stjuardesom. Mjesto pored prozora na kraju krajeva ipak

nije tako važno. Osim toga i stjuardesa je bila iživcirana, obraćala

joj se tonom guvernante i izgledala kao da se izgladnjuje da zadrži

vitku liniju. S izgladnjelim se ljudima ne raspravlja. Žena, jednostavnosti

radi nazovimo je Yağmur, jer je izgledala kao Yağmur iz

serije Turski za početnike, povukla je za Sayu sasvim nov, zanimljiv

potez. “Predložila bih vam nešto”, rekla je ženi koja je sjedila na

njezinu mjestu, “idemo se jednostavno zamijeniti pa vi nećete morati

ustajati, a ja ću sjediti na vašem mjestu pored prolaza.” To je

zvučalo kao najdobronamjernija ponuda ikad, Saya bi tako voljela

da je mogla vidjeti lice žene ispred sebe. U idućem trenutku Yağmur

se okrenula prema stjuardesi i rekla: “Baš lijepo da ste tu. Možete

li mi pomoći s prtljagom? Ne smijem dizati ništa teško.” Prešla je

objema rukama preko trbuha da naglasi koliko je trudna. Nije se

13

doduše vidio nikakav trudnički trbuh, ali to se ionako ne može sa

sigurnošću reći. Stjuardesi se naravno uopće nije dalo, a Saya nije

imala pojma spada li to u njezin posao ili ne. Stjuardesa je zakolutala

očima i na koncu podigla kofer u pretinac za prtljagu jer je

htjela da stvari krenu dalje. “Samo 12 kila u ručnoj prtljazi”, siknula

je na Yağmur, zastenjavši pod koferom. Nitko joj nije pomogao.

Vjerojatno zato što su je se svi bojali. Ili zato što su svi htjeli gledati

kako svoju neljubaznost kompenzira korisnošću: trudna žena, kofer,

dobro djelo. “12 kila”, ponovila je stjuardesa čim je spremila

kofer i podigla je prst. Zvučala je kao da će u idućem trenutku

izvaditi bič i ljude koji stoje oko nje potjerati na rad na pokretnoj

traci, gdje sve mora biti napravljeno točno u sekundu. Yağmurin

glas drhtao je kada je rekla: “Rekle su mi već vaše kolegice, vagnule

su kofer prije ukrcaja. Hvala najljepša na pomoći, vrlo ste ljubazni.”

Ovo “vrlo ste ljubazni” izgovorila je tako drhtavim glasom da je

Saya shvatila da ovdje netko drhti iz jednog jedinog razloga, a to je

bijes. Sayu, koja je sjedila jedan red iza triju žena, preplavila su dva

osjećaja koja najbolje poznaje. Bijes i solidarnost. Solidarnost nije

osjećaj, ubacila bi sad Hani da je Saya ovo što ovdje opisujem uopće

ispričala u ovom obliku, ali ne bi ništa odgovorila ako bih ja na to

okončala raspravu jednim jednostavnim “Je.” Jer ako poznaješ

nekoga onako kako mi poznajemo Sayu, onda znaš da je solidarnost

osjećaj i da je neljubaznost razlog za divlji bijes. Zato je i glupo

Yağmur nazvati Yağmur jer Yağmur iz serije nikada nije bila tako

dostojanstveno bijesna kao žena iz Sayina aviona, a ako vam padne

na pamet neka druga žena s njemačke televizije koja nosi maramu,

nazovite me i promijenit ću ime.

Kada je Yağmurin kofer dakle konačno bio spremljen, sjela je

na pogrešno mjesto i skinula maramu. “Kakvo odvratno vrijeme”,

rekla je i rukama prošla kroz uvojke. Tijekom ukrcaja je padala

kiša, ali njezina je frizura zahvaljujući marami i dalje izgledala dosta

dobro. Ljudi su se konačno nastavili kretati dalje kroz avion, mada

polako, a kada se približila žena koja je trebala sjesti pored Sayina

14

susjeda, on je odmah skočio na noge da joj uzme kofer. Saya se

nagnula naprijed da vidi je li i ta žena trudna, ali nije mogla sa sigurnošću

reći je li trudna ili ne. Sa sigurnošću je mogla reći samo

to da će je on sada idućih sat i pol udaviti svojim brbljanjem na

njemačkom.

“I, je l’ joj se svidjelo?” upitala je Hani jer je sada konačno došao

trenutak u kojem ju je priča počela zanimati. Ja nekoliko trenutaka

nisam slušala, zapuhivao nas je topao vjetar i dolje je netko urlao

nešto što nisam razumjela. U zraku je isparavao miris cvatućih

stabala, taj miris drkanja koji se u ovo doba godine osjeća u gradu,

mirisalo je na ispušne plinove i Haninu cigaretu. Mirisalo je tako

dobro. Sve je bilo tako dobro. Glasovi odozdo postali su glasniji

jer su ljudi u prolazu nešto dobacili čovjeku koji je urlao i bilo je

tako lijepo sjediti ovdje gore i jednostavno nemati nikakve veze

s tim. Ne bojati se za svoj život, ne biti angažirana svjedokinja, ne

morati paziti, ne morati se umiješati. Svi mehanizmi za alarm koje

čovjek nauči u velikom gradu, na krovu su potpuno beskorisni.

Ovdje gore vidimo i čujemo premalo da bismo na bilo koji način

bile relevantne. To je veličanstveno. Veličanstveno je pored sebe

imati Sayin glas, Sayino tijelo i također znati da Hani ublažava sve

što bi moglo pokvariti raspoloženje. Da svi rade ono što najbolje

znaju i da je moje pivo mlako i usprkos tome najbolje piće na svijetu.

Saya je pričala o neuspjelom flertu između muškarca na susjednom

sjedalu i nove žene pored njega i konačno je došla do poante kojoj

sam se čitavo vrijeme veselila, jer sam već znala što će se dogoditi,

mislila sam si to cijelo vrijeme, znala sam da je Saya učinila upravo

ono što bih ja voljela učiniti na njezinu mjestu. “Zatim nam je

stjuardesa donijela pića. Svi su puni očekivanja rekli nešto tipa ‘sok

od rajčice’ ili ‘kola light’ i svi su zatim bili razočarani jer su, naravno,

dobili jednu od onih napola punih, smežuranih papirnatih čaša

koje čovjeka prije rastuže nego razvesele. Tip pored mene, pravi

džentlmen, skrenuo mi je pažnju na to da se nude pića, ali da on

može strpljivo pričekati, okrenuo se prema meni i rekao: ‘Ladies

15

first.’” Hani i ja smo počele vikati: “Buu!” ali samo kratko, i odmah

smo saznale što je bilo dalje. “Ja sam onda gurnula glavu naprijed

i rekla stjuardesi: ‘Kavu s mlijekom i šećerom, molim’, rekla sam

to glasno i razgovijetno i vrlo njemački.” Hani i ja sada smo vrištale

od smijeha, pljeskale i pitale: “I? Kako te je pogledao? Je li nešto

rekao?” “Naravno da nije. Pretvarao se da se ništa nije dogodilo.

Poslije, dok smo izlazili, u prolazu sam mu rekla: ‘Bok, ugodna

večer.’” “I, je li odgovorio?” “Nije. I dalje je ženu bez marame tlačio

svojim pričama.”

Saya se umotala u svoj šal koji je izgledao kao divovski pokrivač

i ja sam pomislila da sam se i sama mogla sjetiti da ti šalovi izgledaju

dobro. Samo što sam kao uvijek bila previše lijena isprobati ih. Kad

vidim odjeću u izlozima, prevelik mi je rizik da ću je isprobati,

a onda otkriti da sam protratila vrijeme i zato se uzdam u ono što

mi je poznato. Saya se ne boji rizika. Saya isprobava, vraća, isprobava,

kupuje, baca, mijenja, na kraju izgleda dobro. Čak je i izraubana

klupa na krovu postala bolja zbog Sayina posjeta. Jer Saya

jednim pogledom prepoznaje potencijal i probleme, zato je ovamo

gore donijela sve jastuke iz našeg zajedničkog stana. Kao umirovljenici

na Sjevernom moru u vlastitoj, od pruća napravljenoj natkrivenoj

sjedaljki za plažu, sjedimo na krovu ovoga grada koji nam

pripada. U to Saya i ja prije nikada nismo sumnjale. Ako bismo

ikada otišle iz naselja, za nas je u obzir dolazio samo ovaj grad sa

svojim mnogobrojnim obećanjima. S obećanjem pustolovine i slobode,

ali prije svega s obećanjem da ovdje konačno jednom nećemo

upadati u oči.

“Za više kila u ručnoj prtljazi trudnica”, rekla je Saya, podigla

svoju bocu i odmah otpila nekoliko velikih gutljaja. Hani je iritirano

posegnula za svojom bocom, ali nije znala moramo li sada

stvarno nazdraviti tome, misli li Saya ozbiljno i hoćemo li se odsad

igrati lobiranja za trudne žene sve dok ne budemo morale od maltretiranja

spašavati nekog drugog.

16

* * *

Kada je Sayina majka bila trudna sa Sayom, bila je u zatvoru. Ovaj

put kažem zatvor jer, ako su razlozi za uhićenje politički, onda

nekako nije prikladno biti opušten. A reći “zatvor”, a ne “ćorka”

pogotovo može ona koja je gulila kaznu u vrijeme kada fotografije

nisu samo bile analogne, nego još i crno-bijele. Kada smo gledale

te fotografije, imale smo otprilike četrnaest godina i sjedile smo

na tepihu u Sayinoj dnevnoj sobi. Kod nas se prilično rijetko događalo

da ostali članovi obitelji sa svojim vječitim gostima nekamo

odu, zato je bila gotova stvar da se tada nađemo u stanu one od nas

koja je sama kod kuće. U nekoliko minuta postale bismo jako

odrasle jer smo se usudile otvoriti hladnjak, naći nešto za jelo

i nakon toga same spremiti suđe u perilicu. Bile smo uzbuđene kad

bismo sjele na konačno slobodan kauč i bez kritičkih pogleda očeva

i majki opušteno pogledale epizodu Beverly Hillsa. Pile smo sok iz

čaša za pjenušac koje naši roditelji ionako nikada nisu upotrebljavali.

I Hani je uvijek imala čudnu potrebu u pauzama za reklame

ustati i stati na mali balkon, koji je u svim stanovima izgledao

potpuno isto jer su naše obitelji stanovale u potpuno istim stanovima.

Međutim, Hani je jedina od nas stanovala u stanu u kojem

se osjećao miris hladnog dima cigareta slučajno puštenog u stan,

a razlika između njezina i naših balkona bila je između ostaloga

upravo u tome za što ga se upotrebljavalo, a za što ne.

Ponekad kada netko kaže nešto kao “vikend” ili “nakon radnog

vremena”, pred očima mi je upravo ta slika. Ja, izvaljena na kauču

koji je inače uvijek zauzet, u ruci mi čaša za pjenušac, opčinjena

opojnim reklamama na RTL-u. Hani koja besmisleno stoji na

balkonu i gleda preko krovova grada. Vječiti miris tih stanova,

miris nogu, starih tapeta i osušenih začina koji se, ovisno o tome

kod koga smo, ipak razlikuju. Onako kako se razlikuju jezici kojima

govore naše majke i okus njihovih jela.

S njemačkoga prevela Snježana Božin.

Knjiga Nas tri  objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija

Kupi knjigu!