U ponedjeljak 2. prosinca 2024. posjeti promociju knjige nagrađivane triatlonke i spisateljice Đurđice Orepić Ironwoman (Fraktura, 2024.) koja će se održati na pulskom festivalu Sa(n)jam knjige u Istri, u sklopu programa Histrokozmos, Sakramenske, u Kavani Mozart Doma hrvatskih branitelja (Leharova 1, Pula) u 12:30 sati.
Uz autoricu, o knjizi će govoriti suprug, vinar Ivica Matošević, a razgovor će voditi pisac i prevoditelj Milan Rakovac i profesorica kroatistike i talijanistike, producentica te sveučilišna specijalistica dramske pedagogije Iva Đorđa-Nemec.
O knjizi:
“Žene mogu voziti avione, voditi države, roditi djecu, biti bake, a bogami mogu i završiti Ironman na Havajima”, kaže Đurđica zvana Đu, istarska triatlonska vještica, koja za jedno prosječno radno vrijeme zaposlene žene i majke prepliva četiri kilometra mora, zatim biciklom odveze stotinu osamdeset kilometara ceste i na koncu pretrči puna četrdeset dva kilometra klasičnog maratona: ukupno dvjesto dvadeset šest kilometara ili, ako vam je tako lakše, točnu razdaljinu od Zagreba do Svetog Roka, koju i ozbiljni muški vozači u klimatiziranom automobilu uz Narodni radio moraju presjeći barem kavom u Janjči, a najkasnije – iscrpljeni pred samim ciljem – gulašom kod Macole.
Zavodljivo je lako njenu priču čitati u tom ključu. Žene mogu sve. Što je kraće, ali svakako više nego “žene mogu sve što i muškarci”. IronWoman, Željezna žena – titula koju dobiva ona koja završi paklenu utrku Ironman – istinita je moderna bajka o ženi koja ujutro odbacuje peglu i ostatak dana pegla pacifičke valove i vulkanske uzbrdice najčuvenije svjetske triatlonske utrke na Havajima. Može i tako. IronWoman na engleskom označava i ženu koja pegla, što je zgodna koliko i otrcana igra riječi koju je Đu čula barem deset hiljada puta.
Osim što ona nikad nije bila klasična domaćica s peglom.
Da je Đu žena, ja sam, uostalom, zaboravio već nakon dvadesetak stranica, ostatak knjige ne čitajući priču o borbi jedne žene s društvenim očekivanjima, već priču o borbi jednog ljudskog bića s vlastitim ograničenjima. Da je taj čovjek žena, podsjetit će me tek negdje oko sto pedesete stranice, kad nakon prvog uspješno završenog Ironmana zapiše kako je shvatila da “žena može obrisati klišeje odgoja i očekivanja”: “Žena može postati lovac.”
Žena lovac? Sjetio sam se onda kako sam jednom prilikom, nakon tko zna kojeg po redu njezina triatlonskog albuma na Fejsu – prekrasnim nekim divljim pejzažom trči željezna Đu, a iza nje moj drug, koji je po svim kontinentima u stopu prati na biciklu, romobilu, quadu ili u automobilu – prijatelja oprezno pitao je li mu možda palo na pamet da Đu zapravo cijelo vrijeme bježi od njega.
Bila je to, znam, glupa fora – mi muškarci volimo glupe fore – ali nije bila tako daleko. Ženu poput Đu, vjerujte Ivici ako nećete meni, bogami valja uhvatiti.
Ovo, ukratko, nije samo priča o uspješnoj, dovršenoj ženi koja nikad u životu nije obula patike, pa u pedesetoj – u dobi kad njene vršnjakinje… dobro, ovu rečenicu neću završiti – odluči postati svjetska prvakinja u triatlonu. Ovo je i priča o uspješnoj, dovršenoj ženi iza koje – kao iza svake uspješne i dovršene žene – stoji muškarac.
Dobro, zapravo ne stoji, više trčkara.
Pa trči. Pa bjesomučno trči.
Pa vozi. I vozi.
I čeka na ciljnoj ravnini.
— Boris Dežulović
Pridruži se!
Add comment