LEON
Hladno je zimsko jutro na Badnjak 1938., s tek malo snijega na zagrebačkim ulicama. Bilo je devet sati. Leon je ležao u toplom krevetu, netom se probudivši. Soba je bila zagrijana kaminom u kojem su izgarale velike cjepanice, a on je ležao glave uronjene između dva pernata jastuka, pokriven debelom perinom, dok su mu gola stopala i gležnjevi provirivali ispod pokrivača. Njegova djevojka Marija ležala je na drugoj polovici francuskog kreveta. Osjećao se miris njezina cvjetnog parfema koji je ispunio čitavu sobu, a u Leonu je budio silnu želju za Marijom. Vodili su ljubav noćas, do kasno iza ponoći, a kada su naposljetku umorni zaspali, već je sigurno bilo dva ujutro. Nakon što se probudio, Leon se nije želio pomicati u krevetu da ne probudi Mariju. Krajičkom oka primijetio je da još spava. Bila mu je okrenuta leđima, blago ležeći na desnom boku. Gledao je njezin nježni vrat na koji su se spuštali pramenovi crne kose. Često je Leon zamišljeno promatrao Mariju dok je spavala. Podsjećala ga je na žene sa slika poput Modiglianijevih, ljepotice s dugim labuđim vratom, a taj stil bio mu je jako blizak. Leon je bio akademski slikar koji je prije dvije godine diplomirao na Likovnoj akademiji. Slikarstvo je bilo njegov jedini poziv. U posljednje vrijeme sve je češće pronalazio sličnost svoje djevojke s ljepotom davno naslikanih slikarskih modela, žena koje su nekoć impresionirale velike slikare, i činilo mu se kao da je uplovio u svijet čijeg postojanja dotad nije bio svjestan.
Marija se probudila. Polako se okrenula prema Leonu i pogledala ga svojim velikim crnim, snenim očima. Imala je lijepe crte lica, nježan, pravilan nos, pune usnice i svijetlu kožu koja je odlično izgledala u kontrastu s njezinom crnom kosom i očima. Marija je bila djevojka prekrasne osobnosti, i Leon ju je iskreno volio. Osim što je bila izuzetno lijepa, bila je iskrena i poštena, a tom njezinom vrlinom Leon se osobito ponosio, te je uživao u svakom trenutku provedenom s njom, osjećajući ogromnu ljubav i neodoljivu privlačnost. Bio je uvjeren kako je od prve sekunde, otkada ju je ugledao, osjećao ljubav prema njoj. Marija je upravo napunila dvadeset jednu godinu, a donedavno je živjela sa starom bakom, očevom majkom. Čim se prije mjesec dana zaručila s Leonom, preselila se k njemu u sam centar Zagreba, jer je njegov stan bio puno komforniji od bakine trošne kućice u predgrađu. Marija je voljela Leona, maštala je i iščekivala vjenčanje, ali su se dogovorili da će sudbonosno “da” izreći tek kada skupe dovoljno novca kojim bi mogli osigurati egzistenciju za buduću obitelj. Također je željela prije udaje završiti studij u Učiteljskoj školi, a Leon se trudio osigurati materijalnu budućnost za oboje. Bilo je teško živjeti samo od slikanja.
Leonov stan nalazio se na uglu Ulice Franje Račkoga i Trga Petra I. Karađorđevića Oslobodioca, točno preko puta upravo dovršenog velebnog Doma likovnih umjetnosti kipara Ivana Meštrovića, koji je također službeno nazvan po spomenutom srpskom kralju. Blizina centra grada i zanimljiv pogled sa zadnjeg kata zgrade bili su upravo ono što se Mariji sviđalo u tom stanu.
Marija je polagano ustala iz kreveta i protegnula se poput mačke u tamnoljubičastom negližeu, znajući da je Leon promatra napola otvorenim jednim okom, iako se nevješto pretvarao da spava. Imala je skladno tijelo i lijep struk, kao i savršeno oblikovane, čvrste grudi, a nadasve se znala koketno ponašati i kretati, osobito kada su bili sami, čime je jako uzbuđivala i izluđivala Leona.
Zazvonio je telefon. Leon je brzo ustao i zgrabio telefonsku slušalicu s ormarića pored kreveta. Gospođa s telefonske centrale najavila je poziv, a zatim je začuo glas svojega profesora s Likovne akademije, Ljube Babića.
“Leone, dolazim ti u susjedstvo. Zamolio bih te da mi praviš društvo danas na izložbi u novootvorenom Domu likovnih umjetnosti, ako nemaš pametnijeg posla.”
“Naravno, profesore, bit će mi čast da vam pravim društvo”, odgovori Leon pomalo zbunjeno, iznenađen neočekivanim pozivom.
Očito je profesoru Babiću trebao netko kome će moći iznijeti svoje stroge komentare i kritike o izloženim umjetninama, a istovremeno mu taj neće proturječiti, pomisli Leon. Izložba koju će posjetiti, otvorena prije nekoliko dana, zove se Pola vijeka hrvatske umjetnosti. Leon je unatoč Babićevoj teškoj naravi volio provoditi vrijeme sa svojim profesorom, od kojega je naučio sve što zna o slikarstvu, a koji ga je i usmjerio u životni poziv. Radovao se zajedničkom susretu i druženju. Bio je siguran da će razgovor o izloženim umjetninama biti iznimno zanimljiv.
Spustivši slušalicu, Leon upita: “Marija, otići ću s profesorom Babićem u Meštrovićev Dom likovnih umjetnosti, zamolio me, ako se ti nećeš ljutiti?”
“Ne, samo idi. Znam da profesora Babića ne možeš odbiti.”
“Hoćeš li ostati u stanu ili imaš drugih obaveza?” upita Leon Mariju, koja se upravo oblačila.
“Danas je Badnjak. Mislila sam otići na Dolac i kupiti ribu pa napraviti ručak za nas dvoje. Ako želiš, pozovi i profesora Babića k nama na ručak nakon izložbe. Nadam se da će pristati”, nato će Marija, upravo zakopčavajući posljednje dugme na haljini.
“Dobro, pozvat ću ga na ručak.”
“Kada se vratim s tržnice, malo ću pospremiti po stanu i sve će biti spremno kada dođete.”
Oblačeći kućni ogrtač, Leon zastane, zamisli se pa joj reče: “Profesor danas vjerojatno neće raditi, ipak je Badnjak. Sutra je Božić, siguran sam da će ga provesti s obitelji na Rokovom perivoju. Stoga pretpostavljam da će pristati doći k nama na ručak.”
Marija s osmijehom reče: “Slutim da bi ti za Badnjak volio pojesti slavonski fiš-paprikaš napravljen od riječne ribe, kakav ti je nekoć mama spravljala. Ili možda radije dalmatinsko jelo, bakalar na bijelo?”
“Sve to volim, pogotovo kad ti skuhaš. Ništa mi nije slađe od toga. Ne brini, Marija.”
Leon je zagrli i obujmi rukama oko struka pa je stade nježno i polagano ljubiti po licu i vratu.
Marija se podigne na nožne prste i uzvrati mu poljubac, a zatim s prizvukom tuge u glasu reče: “Kupit ću danas na tržnici ribu koja se još može naći. Najvjerojatnije svježu riječnu, ili morsku iz leda. Bit će valjda još ribe na Dolcu… Pripremit ću je najbolje što umijem.”
“Ne brini. Meni je najukusnije ono što ti napraviš za jelo i uvijek će tako biti. Uvijek se trudiš oko svega što radiš. “
“Hvala ti, Leone”, reče Marija zacrvenjevši se, sa stidljivim smiješkom.
“Ribu možeš samo ispržiti, tako je najbrže. S njom možeš, ako želiš, kao prilog napraviti krumpir-salatu s crvenim lukom. Crnog i bijelog vina imamo ovdje, u slučaju da profesor Babić poželi. Imamo i sode. Ne brini. Znaš da uživam u svemu što tvoje ruke učine.”
“Hvala ti, jako si pažljiv”, nato će Marija, uhvati Leona za ruku i zadrži je u svojoj nekoliko trenutaka.
Marija je zatim otišla u kupaonicu, a Leon je upalio radio u sobi. Poslušao je vijesti koje su se upravo emitirale na programu Radija Zagreb. Odmah nakon njih počela je glazbena emisija. Stan su ispunili zvukovi pjesama s radija, nekoliko popularnih šlagera, jedan za drugim.
Nakon što se Marija spremila i obukla, još je jednom poljubila Leona i odjurila prema tržnici. Leon je ušao u kupaonicu. Dok je voda kapala iz metalne slavine, poput savijene slonove surle, u duboki emajlirani bijeli umivaonik, Leon se umio i oprao zube. Nabrzinu se okupao u kadi, a zatim obrijao britvom pred malim ogledalom iznad umivaonika. Natrljao je vrat i donji dio kolonjskom vodom i vratio se u sobu. Otvorio je drveni ormar sa škripavim, rasklimanim vratima i počeo probirati po odjeći koja je visjela na vješalicama. Našao je odgovarajuću svjetloplavu košulju. Obukao ju je pažljivo pa oko vrata svezao tamnosmeđu kravatu. Zatim je navukao iste takve hlače i sako, crne čarape i cipele te crni, debeli, vuneni zimski kaput. Leon je bio mršav muškarac, srednje visine, crne guste valovite kose, koja bi, da je malo duža, formirala lokne. Imao je pravilne crte lica i omanju, lijepo oblikovanu bradu. Lice mu je bilo glatko, njegovano i uredno izbrijano, a oči tamnosmeđe i svjetlucave. Izražavao se vrlo uljudno, čime je ostavljao pozitivan dojam izrazito kulturne i inteligentne osobe, mudrog i obrazovanog mladog gospodina, sa zvučnim, lijepim, građanskim naglaskom. Bio je pošten i principijelan – barem su ga takvim njegovi bližnji najčešće opisivali.
Ugasio je radio, na kojem je upravo završavala neka od Beethovenovih simfonija, pažljivo zaključao stan i uputio se pred Dom likovnih umjetnosti, pričekati profesora Babića, koji je trebao stići svakoga trenutka.
Add comment