Nicholas Hoel

Sad je vrijeme kestena.

Ljudi hitaju kamenje na divovska debla. Plodovi padaju svugdje oko njih kao božanska tuča. To se zbiva na nebrojenim mjestima ove nedjelje, od Georgije do Mainea. Thoreau sudjeluje, ondje u Concordu. Njemu je kao da baca kamenje na razumno biće, nešto slabija uma od njegova, ali ipak krvni rod. Stara stabla naši su roditelji, možebitno roditelji naših roditelja. Želiš li naučiti tajne Prirode, moraš primjenjivati veću humanost…

U Brooklynu, na Prospekt Hillu, novi doseljenik Jørgen Hoel smije se tvrdoj kiši koju izazivaju njegovi pogoci. Svaki put kad njegov kamen udari, pada hrana na lopate. Ljudi brzaju poput lopova, pune kape, vreće i posuvratak hlača plodovima izvađenim iz zaštitne ježice. Eto ga, onaj slavni besplatni američki banket – još nešto što ti pada u krilo u zemlji u kojoj čak i spirine stižu ravno s Božje trpeze.

Norvežanin i njegovi prijatelji iz brooklynškog vojnog brodogradilišta jedu svoj ulov ispečen u kresovima na čistini u šumi. Pougljenjeli plodovi neizrecivo su utješni: slatki i slani, hranjivi poput krumpira s medom, istodobno zemljani i tajanstveni. Bodljikave ježice ubadaju, ali njihovo je ne više šala nego stvarna zapreka. Plod želi ispasti iz svoje bodljave zaštite. Svaki se dobrovoljno nudi kao hrana, tako da se drugi mogu nadaleko raširiti.

Te večeri, opijen pečenim kestenima, Hoel prosi Vi Powys, Irkinju iz borovih kuća u nizu dvije ulice dalje od njegove zgrade, na rubu Finn Towna. Nitko u krugu od pet tisuća kilometara nema se pravo suprotstaviti. Vjenčani su prije Božića. U veljači su već Amerikanci. U proljeće kesteni ponovo cvatu, duge, čupave mace njišu se na vjetru poput pjenastih valova na glaukoznom Hudsonu.

Državljanstvo stiže sa žudnjom za neobrađenim svijetom. Par prikuplja svoju pokretnu imovinu i prelazi kopno kroz velike površine američkog borovca, pa u mračne bukove šume Ohia, preko hrastovih šuma srednjega zapada i van u naselje blizu utvrde Des Moines u novoj državi Iowi, gdje vlasti dijele jučer parceliranu zemlju svima koji je žele obrađivati. Najbliži su im susjedi tri kilometra dalje. Te prve godine oru i sade dvadeset hektara. Kukuruz, krumpir i grah. Posao je krvav, ali njihov. Bolje nego graditi brodove za mornaricu bilo koje zemlje.

A zatim stigne prerijska zima. Hladnoća na kušnju stavlja volju za životom. Noći u brvnari punoj pukotina zaustavljaju im krv. Svakog jutra moraju razbijati led u zdjeli s vodom samo da se malo umiju. No mladi su, slobodni i gorljivi – jedini ulagači u vlastito postojanje. Zima ih ne ubija. Još ne. Najcrnji očaj u njihovu se srcu sabija u dijamant.

Kad je opet vrijeme sadnje, Vi je trudna. Hoel prislanja uho uz trbuh. Ona se smije zapanjenom izrazu na njegovu licu. “Što kaže?”

On odgovara svojim tvrdim, nespretnim engleskim: “Daj mi jesti!”

Toga svibnja Hoel nalazi šest kestena u džepu kaputića koji je nosio onaj dan kad je zaprosio ženu. Gura ih u zemlju zapadne Iowe, na ogoljeloj preriji oko brvnare. Imanje je stotinama kilometara udaljeno od prirodnog staništa kestena, dvije tisuće od kestenje gozbe na Prospect Hillu. Hoelu je sa svakim mjesecom sve teže sjetiti se onih zelenih istočnih šuma.

No ovo je Amerika, gdje ljudi i stabla odlaze na najčudesnije izlete. Hoel sadi, zalijeva i misli: Jednoga dana moja će djeca tresti ta stabla i besplatno jesti.

Prvorođeno umire kao dojenče, ubija ga nešto što još nema imena. Nema mikroba, još ne. Bog je jedini uzimatelj djece, otima čak i privremene dušice s jednog svijeta na drugi, prema nejasnu rasporedu.

Jedan od šest kestena ne uspijeva proklijati. Ali Jørgen Hoel preživjele izdanke održava na životu. Život je borba između Tvorca i Njegova stvorenja. Hoel postaje stručnjak za tu bitku. Održavanje drveća trivijalno je u usporedbi s drugim ratovima koje vodi svaki dan. Na kraju prve sezone polja su mu puna i najljepše mladice imaju već više od pola metra.

U daljnje četiri godine Hoelovi dobiju troje djece i naznaku kestenika. Izbojci su vretenasti, smeđe grane presvučene lenticelama. Bujni lepezasti nazubljeni šiljati listovi nadrastaju grančice na kojima propupaju. Osim tih mladica i nekoliko raštrkanih krupnoplodih hrastova uz rijeku, imanje je otok u travnatu moru.

Čak i tanušne mladice već imaju primjenu:

Čaj mladog drveća za srčane tegobe,

Lišće mladih izdanaka liječi žuljeve,

Hladni uvarak od kore zaustavlja krvarenje poslije porođaja,

Zgrijane šiške za povlačenje pupka novorođenčeta,

Lišće kuhano sa smeđim šećerom protiv kašlja,

Oblozi za opekline, lišće za punjenje glasnog ležaja,

Ekstrakt za očaj, kad je tjeskoba prevelika…

Godine teku i gladne i site. Premda im prosjek teži mršavima, Jørgen otkriva uzlaznu putanju. Svake godine kad ore, obradi više zemlje. A buduća hoelska radna snaga raste. Vi se brine za to.

Stabla se debljaju kao začarana. Kesten je brz: dok jasen napravi palicu za bejzbol, kesten napravi komodu. Sagni se da pogledaš mladicu, i iskopat će ti oko. Brazde u kori spiralno se uzdižu zajedno s rastom debla. Na vjetru grane trepere između tamnije i svjetlije zelene. Šire se kugle lišća i traže sve više sunca. Mašu u vlažnom kolovozu onako kako Hoelova žena još ponekad rastresa nekoć riđu kosu. Kad rat ponovno stigne u tu mladu zemlju, pet je debala već preraslo onoga koji ih je posijao.

Nesmiljena zima ’62. pokušava uzeti još jedno dijete. Zadovolji se jednim od stabala. Najstarije dijete John uništava još jedno, ljeto poslije. Dječaku i ne pada na pamet da bi mogao ubiti drvo tako da mu otrgne pola listova kao tobožnji novac za igru.

Hoel vuče sina za kosu. “Kako ti se to sviđa? Ha?” Zvekne dječaka dlanom. Vi se mora baciti među njih da spriječi devetanje.

Mobilizacija stiže ’63. Mladići i neženje idu prvi. Jørgen Hoel u trideset četvrtoj, sa ženom, malom djecom i nekoliko stotina rala zemlje dobiva odgodu. Nikad ne pomogne sačuvati Ameriku. On treba spašavati manju zemlju.

Pjesnik bolničar piše za unijske umiruće u Brooklynu: Vlat trave nije ništa manje od stvaralaštva zvijezda. Jørgen nikad neće pročitati te riječi. Riječi mu se čine kao varka. Njegov kukuruz, grah i tikve – sve što raste, već samo po sebi odaje nerječit Božji naum.

Još jedno proljeće, i tri preostala stabla prsnu u cvat boje vrhnja. Cvjetovi mirišu oštro, ciknuto, kiselo, poput starih cipela ili skiseljena rublja. Zatim stigne mjerica slatkih plodova. Čak i ta mala berba podsjeti muškarca i njegovu iscrpljenu ženu na mȁnu koja ih je spojila padajući s neba jedne noći u šumi istočno od Brooklyna.

“Bit će tu vreća i vreća”, kaže Jørgen. U glavi već pravi kruh, kavu, juhe, kolače, umake – sve one poslastice toga drveta koje domaći već poznaju. “Višak možemo prodati u gradu.”

“Božićni darovi za susjede”, odredi Vi. Ali susjedi će morati Hoelove održavati na životu tijekom opake suše te godine. Još jedan kesten usahne od žeđi u vremenu kad se ni budućnosti ne može udijeliti kap vode.

Godine prolaze. Smeđa debla sive. Kraj tako malo prerijskih meta dovoljno visokih za taj trud, munja u osušenu jesen udara u jedan od dva preostala kestena. Drvo koje bi bilo dobro za sve od kolijevke do lijesa nestaje u plamenu. Ne opstaje dovoljno ni da se tronožac izradi.

Jedini preživjeli kesten dalje cvate. Ali njegovim cvjetovima više nemaju koji cvjetovi odgovoriti. Nepreglednim kilometrima uokolo nema mu drúge, a kesten, premda i muško i žensko, neće opslužiti sebe. A ipak ovo drvo skriva tajnu utaknutu u tanki živi valjak ispod kore. Njegove stanice pokoravaju se drevnoj formuli: Miran budi. Čekaj. Nešto u tom samotnom borcu zna da može nadživjeti i čelične zakone sadašnjice. Ima posla. Zvjezdana posla, ali ipak zemaljska. Ili neka, kako piše onaj bolničar za mrtvace Unije: stoji spokojna i staložena pred milijun svemira. Spokojna i staložena poput drveta.

Imanje preživljava kaos Božje volje. Dvije godine poslije Appomattoxa, uz rahljenje, oranje, sadnju, trijebljenje, plijevljenje i berbu, Jørgen dovršava novu kuću. Usjevi dolaze, pa ih odnose. Hoela sinovi staju u tragove uz marvenog oca. Kćeri se rasprše udajom na obližnja imanja. Niču sela. Zemljani put pokraj imanja pretvara se u pravu cestu.

Najmlađi sin radi u Procjeniteljskoj službi okruga Polk. Srednji dečko postaje bankar u Amesu. Najstariji sin John ostaje na imanju s obitelji i obrađuje ga dok mu roditelji slabe. John Hoel baca se na to brzinom, napretkom i strojevima. Kupuje parni traktor koji ne samo ore nego i vrši, kosi i veže snopove. Riče dok radi, kao neki bjegunac iz pakla.

Za onaj posljednji preostali kesten sve se to događa tijekom nekoliko novih brazdi i palca novih godova. Stablo se popunjava. Kora mu se spiralno uzdiže poput Trajanova stupa. Nazubljeni listovi i dalje pretvaraju sunčevu svjetlost u tkivo. I ne opstaje sȁmo – ono buja, kao kugla zelenoga zdravlja i snage.

A u drugome lipnju novoga stoljeća eno Jørgena Hoela kako leži u postelji hrastovinom ukrašene sobe na katu kuće koju je sagradio, u spavaćoj sobi koju više ne može napustiti, kako gleda kroz zabatni prozor na jato lišća koje pliva i presijava se na nebu. Sinov parni traktor udario je na sjevernu njivu, ali Jørgen taj zvuk zamjenjuje s grmljavinom. Grane ga osjenjavaju. Nešto na tim zelenim zubatim listovima, neki negdašnji san, vizija rasta i cvata, opet raspe gozbu njemu oko glave.

Pita se: što tjera koru da se tako uvrće i omotava na drvu koje je tako ravno i obimno? Je li to od okretanja Zemlje? Nastoji li privući pozornost ljudi? Sedamsto godina prije jedan je kesten na Siciliji opsega šezdeset metara od opake oluje zaklonio španjolsku kraljicu i njezinih sto konjaničkih vitezova. To će stablo više od sto godina nadživjeti čovjeka koji nikada nije za njega ni čuo.

“Sjećaš li se?” pita Jørgen ženu koja ga drži za ruku. “Prospect Hilla? Kako smo se najeli one večeri!” Mahne glavom prema lisnatim granama, zemlji otraga. “Ja sam ti dao ono. A ti si meni dala – sve ovo! Ovu zemlju. Život. Slobodu.”

Ali žena koja ga drži za ruku nije njegova žena. Vi je umrla pet godina prije od upale pluća.

“Spavaj sad”, kaže mu unuka i položi mu ruku na iznurena prsa. “Mi ćemo biti u prizemlju.”

John Hoel sahrani oca pod kesten koji je taj čovjek posijao. Metar ograde od kovana željeza sada okružuje nekoliko grobova. Stablo nad njima jednako velikodušno baca sjenu i na žive i na mrtve. Deblo je postalo preširoko da ga John obujmi. Najniži krug preživjelih grana uzdigao se izvan dosega.

Hoelov kesten postaje putokaz, ono što seljaci nazivaju “čuvarac”. Obitelji se na nedjeljnom izletu orijentiraju po njemu. Domaći ljudi upućuju putnike po njemu, samotnom svjetioniku u žitnome moru. Imanje napreduje. Sad ima novca za uzgoj i razmnožavanje. Kako mu je otac umro, a braća su se osamostalila, John slobodno može ganjati najnovije strojeve. Spremište mu se puni žetelicama, i vršalicama i samovezačicama. Otputuje u Charles City da vidi prvi dvocilindarski traktor na kerozin. Kad provode telefonske žice, on se pretplati, premda to stoji pravo bogatstvo i nitko se u obitelji ne može dosjetiti čemu bi to moglo poslužiti.

Doseljenikov sin podliježe bolesti poboljšavanja godinama prije nego što za nju ima djelotvorna lijeka. Kupuje si Kodakov fotografski aparat Brownie 2. Vi pritisnite dugme, mi ćemo obaviti ostalo. Film mora slati u Des Moines na razvijanje i izradu fotografija, postupak koji ubrzo stoji više od onoga aparata za dva dolara. Fotografira svoju ženu u cvjetastoj pamučnoj haljini i s iscijeđenim osmijehom, kako pozira uz novi mehanički valjak za rublje. Fotografira djecu kako upravljaju kombajnom ili jašu uz njega tegleće konje uleknutih leđa. Fotografira obitelj u svečanoj uskršnjoj odjeći, vezanu šeširićima i zadavljenu leptir-mašnama. Kad više nema ničega na njegovoj grudici Iowe što bi mogao snimiti, John usmjerava aparat na Hoelov kesten, svog potpunog suvremenika.

Nekoliko godina prije svojoj je najmlađoj kćeri za rođendan kupio zoopraksiskop, premda se samo on dalje igrao njime kad je njoj dojadio. Sad mu one eskadrile letećih gusaka i parade jogunastih ždrebaca koji ožive okretanjem staklenog bubnja potiču mozak. Sine mu grandiozna zamisao, kao da ga je on izumio. Zacrta si, koliko god da mu je godina još preostalo, da snima stablo i vidi kako ono izgleda ubrzano na tempo ljudske želje.

U radionici izradi tronožac. Zatim na uzvisinu pokraj kuće postavlja puknuti brusni kamen. Prvoga dana proljeća 1903. John Hoel postavlja Brownie 2 i snima portret kestena čuvarca u punoj veličini kako se razlistava. Mjesec dana poslije u dan, s istoga mjesta u isti sat, snima ga opet. Dvadeset prvoga svakoga mjeseca eto njega na uzvisini. To postaje predani ritual, čak i po kiši, snijegu i ubojitoj vrućini, njegova privatna liturgija u Crkvi rastućeg raslinskog boga. Žena ga nesmiljeno zafrkava, kao i djeca. “Čeka da ovaj učini nešto zanimljivo.”

Kad skupi dvanaest crno-bijelih snimaka prve godine i prelista ih palcem, njegov pothvat ne pokazuje mnogo. Stablo u hipu stvori lišće ni iz čega. U idućem sve predaje svjetlu koje se muti. Inače grane samo izdržavaju. Ali seljaci su strpljivi ljudi kaljeni okrutnim vremenom, i kad ih ne bi opsjedali snovi o naraštajima, malo bi ih dalje oralo, proljeće za proljećem. John Hoel opet je na onoj uzvisini 21. ožujka 1904. kao da i on ima još jednu ili dvije stotine godina da bilježi ono što vrijeme vječno skriva svima na vidjelo.

S engleskog jezika prevela Lara Hölbling Matković.

Kupi knjigu!