Eklektičnija i raznorodnija, naša generacija nije stvorila školu mišljenja. Sa svoje strane, puno dugujem dvojici braće Petrović, Gaji i Svetozaru, prvome za filozofiju, drugome za indijsku književnost, kao i mom učitelju indijske filozofije, Čedomilu Veljačiću. Marksizam je bio osnovna orijentacija za jedne, ali potpuno ignoriran od drugih. Nije postojao model. U Zagrebu je moja generacija filozofa bila nedvojbeno netolerantnija, naročito prema ženama, nego naši učitelji. Naime, bili smo prva generacija u kojoj su se muškarci i žene (nekoliko njih) našli u situaciji konkurencije. Između Beograda i Zagreba, neformalna grupa intelektualaca oko Praxisa, dakle djelomično stariji od nas, živo se potkraj socijalizma zanimala za feministkinje. Pozivali su nas na rasprave između 1979. i 1988.; zanimali su se za nas dok su mogli vjerovati ili pretendirati da predstavljamo njihov derivat. Onda su se prestali zanimati, dok su začudo kriza i rat ponudili neočekivane, premda ograničene, javne platforme za feministkinje. Ali s nadolazećim političkim događajima, i onkraj teorijskih ili sektaških kavgi, veće političke podjele koje će uslijediti neće biti geografske.
Već sam požalila što nisam sve bilježila ili vodila dnevnik, ali svaki put kada bih na to pomislila učinilo mi se da je već prekasno i da sam trebala početi ranije, “od početka”. Kada? Postoji li vrijeme koje možemo smatrati početkom? Čini mi se da je svakom ishodištu prethodilo drugo… O tome sam jednom napisala tekst na osnovi indijske filozofije. Naročito bih bila voljela raditi portrete ličnosti koje sam kroz život sretala, cijeli nevjerojatan niz. Danas sebi kažem da bih u mirovini voljela uzeti kameru i razgovarati s izvanrednim ljudima koje sam poznavala, počev od pisca i filozofa Radomira Konstantinovića, nažalost preminulog prije nego što sam to uspjela učiniti, kao i s Bogdanom. Anticipirajući ono što će se dogoditi trideset godina kasnije, Konstantinović je još 1960-ih godina znao dijagnosticirati fašizaciju nacionalizma svog okruženja i duh palanke u onome što je bilo i u onom što će tek uslijediti. Prema Bogdanu Bogdanoviću, koji je svoje arhive uspio spasiti potajno ih prenijevši u Beč, Konstantinović je navodno spalio vlastite u Beogradu. Ali nisam sigurna da je to zaista učinio, u svakom slučaju ne iz straha. No opasnost je postojala. Pisala sam, tada, kao neku malu intelektualnu povijest svoje generacije i, naravno, mojih mjesta. To je neki drugi život. Poziv Michela Surya da napišem retrospektivu zadnjih dvadeset godina za časopis Lignes dao mi je priliku, pod uvjetom da uspijem sabiti cijeli taj period u ovako kratak tekst, da ispričam intelektualno rasredištenje povezano s egzistencijalnim izmještanjem počev od jugoslavenske sredine, ali otvoreno prema međunarodnom okruženju u Francuskoj. Transnacionalna konvergencija. To je također i terapija. Posebno me zanima kakve bi bile (pri)povijesti o posljednjih dvadeset godina s juga planete, s migracijama ili bez njih.
Moj život u Jugoslaviji tekao je kao što bi tekao i drugdje, na primjer u Parizu, za nekoga poput mene: u trci između prijatelja urednika, časopisa, radija (večernji programi iz “kulture”, uglavnom za Radio Beograd, Sarajevo, Zagreb), sveučilišta, konferencija u gradu, susreta s prijateljima u prolazu ili radnih sastanaka; predstavljanja knjiga u knjižarama ili na drugim javnim mjestima; izložbe, kazalište, kino; šetnje starim gradom s prijateljicama ili studentima; beskrajni politički ili drugi razgovori s majkom, ili telefonski s Goranom; obnavljanje CV-ja, dovršavanje izvještaja, predstavljanje istraživačkih projekata, i uvijek prekoračeni rokovi; prepiske, naročito s Ilmom Rakusa, švicarskom spisateljicom, kao i sa Bogdanom Bogdanovićem; posjete Sveučilištu u Grazu i Elisabeth List, filozofkinji i prijateljici; posjeti Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Ljubljani ili drugamo, na javne rasprave; automehaničar; SOS telefon za žrtve obiteljskog nasilja; recenzije za urednike – kod datuma 23. aprila 1988., naletjela sam na Barthesovo Carstvo znakova, i sjećam se da je urednik bio izgubio stranice sa reprodukcijama iz mog originala knjige, što me je iritiralo. Već sam bila naučila da nikad ne treba pisati negativan prikaz za urednika (no ovo se ne odnosi na Barthesa, koji naravno od mene nije dobio negativnu recenziju) jer onda nećeš biti plaćena, a knjiga će ionako biti objavljena; između telefonskih poziva za rezervaciju dvorane za grupu “Žena i društvo”, za Filozofsko društvo ili za Orijentalističku sekciju, redova u banci, ispita koje sam održavala svaki tjedan kako bih rasteretila kraj akademske godine, gostujućih profesora, aktivnosti u inozemnim kulturnim centrima kada bi netko dolazio; posjeta kući na moru s čudesnim pogledom, odlazaka u poštu kako bih poslala pisma – sve je to funkcioniralo vrlo dobro.
Sva sam svoja predavanja držala četvrtkom da bih ostalim danima bila slobodna: kao docentica, kolegij azijskih filozofija; seminar iz indijske filozofije, seminar iz suvremene francuske filozofije; potom kao profesorica, jedan kolegij i samo jedan seminar tjedno. Te sam godine dovršavala rukopis Divlje kritike. Iz povijesti indijske filozofije, ispitna literatura za studente bila je obimna. Podijelila sam gradivo u tri perioda: antika, darśane (“skolastika”) sve do kasnijeg devocijskog pokreta bhakti, te modernitet. Iz svakog su perioda trebali pročitati barem jednu knjigu. Ispit je bio usmen i mogao je potrajati pola sata. Tek kasnije, u Francuskoj, upoznala sam nastavni tip u kojemu studenti nisu morali pročitati ni jednu knjigu – pod uvjetom da na ispitu znaju reproducirati predavanje profesora. Moj ispit nije bio lagan. Imala sam vrlo darovitu asistenticu, izabranu na teškom natječaju, jer bilo je još odličnih kandidata.
U aprilu 1988. bila sam u Sveučilišnom centru u Dubrovniku na konferenciji o ženskom pismu i tamo upoznala osobe koje će mi postati prijateljice i koje će me pozvati 1991. godine – među ostalim kolegicama iz Beograda i Zagreba – da predajem na Univerzitetu Paris-7. Jugoslavenski nacionalizmi će ubrzo pokazati svoje strašno lice i u veličanstvenom gradu od bijelog kamena nad plavetnilom Jadrana vidjeli smo nekoliko javnih manifestacija mržnje. U dijelu Hrvatske sa srpskom većinom (Krajina), krajem ljeta 1990. godine barikade od balvana već su presjekle puteve. Tada smo bili zabrinuti za naše studente regrutirane u još uvijek nominalno “jugoslavensku”, dakle saveznu armiju. No uskoro će “jugoslavenska” značiti naprosto “srpska”. Moja je generacija nastojala ignorirati velikosrpske aspiracije nekih od onih koji su se nazivali Jugoslavenima, jer se za nas ostale, “jugoslavenski” odnosilo na sve građane zemlje. Još uvijek nismo prepoznavali funkcioniranje “praznog označitelja” u našem slučaju. Taj će nas prevariti još nekoliko puta.
Knjigu je s francuskog jezika prevela Milena Ostojić.
Add comment