Damir Karakaš, autor fotografije: Tone Stojko

Nakon hvaljene Proslave (OceanMore, 2019.), ovjenčane književnom nagradom tportala, Damir Karakaš vratio se romanom Okretište (Disput, 2021.) koji se već smjestio u vrh recentne domaće prozne produkcije – intrigantan, sjajno strukturiran i stilski, tipično karakaševski, ritmičan i gust. Pripovjedni svijet ovdje se podiže oko fizičkog napada koji stubokom mijenja život protagonista (“samo se sjećam najprije je bio mrak, onda srce tame”, str. 72). S autorom razgovaramo o romanu, strpljivosti u stvaranju i čvrstim sponama književnosti i glazbe.

Roman Okretište može se čitati u analogiji s filmom dugog, kontinuiranog kadra: kamera “na ramenu” paralelno bilježi fizičko vrijeme protagonista – usidreno u prostor Like, Zagreba i neimenovanog otoka – i intimno, unutarnje vrijeme, spojeno šavom sjećanja/trauma i snova. “Kamera” je pritom strpljiva i točna, tvoreći prepoznatljivi ritam fikcionalne svijesti. Kako se taj ritam uspostavio i zašto ga je bilo važno baš tako uspostaviti?

Da znam što se dogodilo, napisao bih o tome neki znanstveni rad, a pošto mi je sve još uvijek poprilično nejasno, kao neki ružan san, napisao sam ovaj roman, no to je dobro za književnost, jer, kako kaže Borges, u nejasnoći se zapravo krije bogastvo za literaturu. Ali ono što nipošto nisam htio kod pisanja ovog romana jest da opisujem sam događaj, da pisac pliva po jezeru krvi, jer književnost je za mene prije svega jezik, važan je, dakako, i stil, koji se mora podrediti tekstu, a ne da bude sam sebi svrhom, a sa svime time što sam rekao uspostavljao se polako i ritam ovoga romana.

Okretište, naslovnica; izvor: Disput

Nakon spomenutog incidenta/napada protagonist – u maniri nekog opsjednutog flanera – “rashodava” traumu; liječi se toplom vodom iz tuša, upornom mišlju o osveti (“stalno zamišljam kako ih mučim, kako me mole za milost, uživam o tome misliti”, str. 102). No osvetnički impuls, kao i ono što ga prati – reminiscencije na djetinjstvo, noćne more – ne prelazi granice uma, unutarnje borbe prsa o prsa. Suprotno, dakle, onome što na jednom mjestu stoji, u romanu se ipak ne puca, ne ubija i ne osvećuje, bar ne na eksplicitan, očekivan način. Koliko je tekst vjeran izvornoj ideji o tekstu; koliko se, s obzirom na temu i pristup, mijenjao u procesu?

Ne bih baš ovo što me snašlo nazvao incidentom, završio sam u šok-sobi bolnice Rebro, bio operiran, jedva sam preživio, a morali su mi odstraniti i jedan vitalan organ, to baš nije neka zajebancija. Preživio sam i zbog nekog iskustva, prošao sam rat, zatvor, puno burnih godina proveo sam po Parizu, imao sam i prije gadnih ožiljaka po tijelu, kako kaže jedan tip, rupa po tijelu da bi po meni mogao bilijar igrati, sve je to pomoglo, jer u tome kaosu i košmaru moraš prije svega imati jaku glavu. A tekst se, naravno, mijenjao, ja nikad sebi na zadajem rokove, niti to dozvoljavam drugima, pišem ako treba sto godina, a uvijek ozbiljno računam na mogućnost uništavanja teksta, jer koš je i dalje za mene najbolji piščev prijatelj.

Uz potragu za osvetom protagonist – za potrebe svoje nove knjige – traga i za ustaškim “U” na gradskim zidovima (donekle kafkijanska bizarnost). Ta potraga, osim težine mogućeg motiva napada, nosi i velik društvenokritički potencijal. Čini mi se da se ona (kao i Okretište, uostalom) može tumačiti kao dokumentiranje mržnje, simboličko preotimanje svakog mračnog mjesta… Kako, dakle, gledati na ovu “knjigu u knjizi”?

Pa prije ovog događaja radio sam godinama jedan projekt u kojem sam po zidovima, koži, raznim površinama skupljao slova U, fotografirao ih, kaneći jednog dana napraviti izložbu i knjigu u kojoj bi bila samo ta slova, nijedno nije smjelo biti isto. Nekad tražiš cijeli dan, a nađeš dva slova, nekad ih dnevno nađeš dvadesetak, a to me s vremenom počelo podsjećati kao kad želiš brati otrovne gljive. Ja sam već i prije komunicirao s konceptualom, izlagao sam na više izložbi s poznatim umjetnicima Tomom Gotovcem, Jusufom Hadžifejzovićem, Sinišom Labrovićem i drugima, tako da je to bilo zamišljeno više kao neka konceptualna knjiga. No tijekom rada na romanu učinilo mi se da bih zapravo tu ideju, svu tu slovnu masu koju sam skupio, a ima tu nevjerojatnih primjeraka, boja, fontova, trebao staviti u ovu knjigu, ali kao neku ideju, i to je bio kraj realizacije tog mog projekta, ali ta slova ovdje mogu služiti i kao možda neki rebus…

Promocija Okretišta u Knjižari Fraktura; izvor: Tea Sesar/Fraktura

Kritika je sklona roman odrediti kao autofikciju; Petra Bolić o tome je opsežnije pisala u recenziji romana na Booksi. Ovoj opservaciji doprinose unutartekstni momenti – biografski detalji poput imena protagonista s jedne strane te naglašavanje instance lika i pisanja kao čina fikcionalizacije s druge – ali i izvantekstni, epitekstualni momenti, intervjui u kojima si otvoreno govorio o iskustvu napada. Zašto je bilo važno tako ga tretirati, pa i u medijskom prostoru?

A što je to uopće fikcija, što stvarnost, po Handkeu, ako opisujemo neki događaj koji se stvarno zbio, i što smo u tom opisivanju detaljniji, fikcija je sve veća. Ali bilo kako bilo, neka svatko doživljava ovaj roman na svoj način, a kad smo već kod Handkea, u realizaciji ovog romana bila mi je važna i jedna njegova rečenica iz romana Užas praznine u kojem piše o smrti svoje majke: “Kasnije ću o svemu ovome tačnije da pišem.”

Čini mi se da je na karti recentne književnosti Lika bila svojevrsna terra incognita, specifično dokumentirana tvojom prozom. Svakako, lički folklor njome je uvažen, sagledan i (pre)ispisan. Šuma, važan dio tog folklora, i u novom romanu intrigira čitatelja – svojom energijom prijetnje, svojim primordijalnim kodovima. Što bi šuma mogla biti protagonistu Okretišta?

Lika je važan formativni okvir mog rada i identiteta, ali i sama šuma, jer ja sam rođen u šumi, odrastao sam u šumi i sve se više vraćam šumi. A što je šuma meni, to je i protagonistu Okretišta, ponekad, kako kaže Bora Pekić, ogledalo koje je manje tu da nam pokaže što je ispred njega, a više da sakrije što je to što se nalazi iza njega.

Tvoja proza je prepoznatljivog stila: ekonomične rečenice stvarnosnog pulsa, visokofunkcionalne interpunkcije – posebno dvotočke i točke-zarezi, koji, kako primjećuje Ivan Tomašić, ostvaruju specifičan ritam teksta (prema Janu Mukařovskom naziva ga “ritam otkosa“). Kako izgleda tehnički rad na tekstu, uglačavanje rečenice? S obzirom na takvu posvećenost jeziku, koliko teksta otprilike uspiješ producirati u danu?

Puno čitam, to mi je uvijek bilo draže od pisanja. Ali, nekidan sam na Britancu kupio pisaću mašinu Olimpia, Splendid, kakvu sam uvijek želio imati jer je malena, lako se prenosi, tako da ću sad na njoj nešto pisati, a pisanje na mašini mi je uvijek bilo zanimljivo, volim i taj zvuk. Inače, pišem jako sporo, ne žurim, imam vremena, strpljenje je i kod Kafke jako važna riječ. Danas ljudi jako malo čitaju, a puno pišu, zato imamo tako malo pisaca, ali jako puno umreženih proizvođača teksta. Nije više teško ni objaviti knjigu, uskoro neće biti nijednog Hrvata da nema knjigu. Jednom je neki mladi pjesnik došao do Mandeljštama, bubao mu na vrata, počeo se žaliti kako mu se ništa ne objavljuje po časopisima, Osip ga je udario nogom u tur, potjerao i viknuo mu odozgo: “Da li su Isusu Kristu što objavili!”

Promocija Okretišta u Knjižari Fraktura; izvor: Tea Sesar/Fraktura

Okretište je svakako i tekst prigušene poezije – zbog spomenutog, specifičnog ritma, finih detalja, kao i fine stilizacije, neočekivanih bljeskova percepcije (“pogledao sam u sat, s crnim rimskim brojkama i s muhom koja je upravo kružila po njemu kao neki novi element vremena”, str. 22). Čini mi se da ovi postupci tekstu daju na profinjenosti i svojevrsnom misaonom elasticitetu svojstvenom poeziji. U tom smislu vjerujem da su i brojni pjesnici bili formativni za tvoj jezik…

Volim u svojim knjigama imati poeziju, jer romani su horizontalni, tako se jezik strukturira, a poezija okomita, pa nam omogućuje da dođemo do najudaljenijih stvari. A poeziju, naravno, volim, čitam je i umjesto molitve prije spavanja, to me Mirko Kovač naučio, osim toga i loša poezija bolja je od života.

Poznato je da grafičkom oblikovanju posvećuješ istu pažnju kao tekstu. Dizajnerica Proslave (uz Narcisu Vukojević) i još nekih tvojih naslovnica Lana Cavar opisuje zahtjevan proces dobivanja boje i nabave materijala kako bi uspjeli prenijeti viziju romana. Naslovnica Okretišta pak prikazuje umjetničku instalaciju Edwarda i Nancy Reddin Kienholz Sollie 17 koja – prema opisu Muzeja američke umjetnosti / SAAM – dekonstruira iskustvo starosti i nudi voajerski pogled u život usamljeničkog očaja. Kako je došlo do ovog izbora i jesi li razmatrao još neka rješenja za Okretište?

Dizajn svakako može biti i nadgradnja tekstu, ali uvijek kažem ono što je o dizajniranju knjiga govorio Ivan Picelj, knjiga je crno na bijelom i knjiga je da se čita. Ovaj rad koji se nalazi na naslovnici Okretišta prvi put sam vidio kod mladih ljudi koji su u kazalištu &TD na kinoprojektoru prezentirali preko cijelog jednog zida kao inspiraciju za scenografiju za moju predstavu Avijatičari, odmah sam rekao, to je to. Ta umjetnička instalacija mi na neki način, barem u nekoj mojoj viziji, jako dobro pokriva ovaj roman, jer su u njoj tri važne situacije u romanu, čovjek koji čita knjigu, čovjek koji razmišlja na ivici kreveta i čovjek koji gleda kroz prozor.

Možeš li nam reći u kojoj je fazi ekranizacija Proslave pod redateljskom palicom Brune Ankovića?

Uz to što je prošao na HAVC-u, Proslava je i jedan od devet projekata između njih stotinjak, odabranih za sudjelovanje na europskom programu stručnog usavršavanja, gdje pomaže i oskarovac Paweł Pawlikowski. Nadam se da će snimanje započeti najesen. 

Kafku, kojeg sam već spomenula, često izdvajaš kao jednog od omiljenih autora. Možeš li odrediti jedno ili nekoliko distinktivnih obilježja njegove poetike; postoji li Kafkin tekst koji bi mogao označiti kao najuspjeliji/najdraži?

Nemam neki najdraži, ali on kao da je intezivno priključen na svoje snove, zato volim i Petera Handkea, čije neke knjige također izgledaju kao precizno i duboko opisivanje snova. Ima i kod Kafke ono čime mogu odgovoriti na jedno jako teško pitanje zašto pišem, “pišem da bih bio”.

S obzirom na to da je bilo riječi o ritmu, a, po svemu sudeći, glazba je u tvojoj svakodnevici prisutnija nego u prosječnog autora, sljedeće pitanje čini mi se prigodno za završetak intervjua. Dakle, da svoju prozu možeš prevesti u glazbu, koji bi bila žanr/pjesma?

U zadnje vrijeme mašio sam se opet svoje stare dobre harmonike pa kao Horowitz, bez namjere da se s tim genijem uspoređujem, ispirem ujutro uši i poslije sam sebi prebirem po tipkama. Nešto slično svirao sam svojedobno u dubrovačkim Lazaretima u dogovoru sa Slavenom Toljom, prvi dan Boban Marković Orekestar, drugi dan Kultur Shock, treći dan Let 3, četvrti ja sam na harmonici od Linđa pred prepunom salom. Jedan čovjek je tada to moje sviranje nazvao ličkim jazzom. Eto, možda je takva glazba najbliža mojoj prozi, nešto samo moje, gdje ne oponašam nikoga i u čemu nitko ne može oponašati mene.