Na naslovnoj fotografiji: Mirko Marjanović; izvor: privatna arhiva  / Facebbok

In memoriam je izvorno objavljen na Facebook profilu Miljenka Jergovića 

Piše: Miljenko Jergović

Umro je Mirko Marjanović. Rodom iz Bosanke Posavine, živio u Sarajevu, bio urednik u Svjetlosti, u vrijeme kada je to bila velika izdavačka kuća i kad nam se činilo da bi nas ta vrsta veličine mogla zaštititi od rata i od svakog drugog propadanja. Imao je izrazitog likovnog dara, bio je vrlo precizan crtač, tko zna kakav bi Mirkov život bio da je pošao za tim svojim talentom. Ali on se okrenuo književnosti. Pisao je romane i pripovijetke, književne recenzije (dok je u izdavaštvu još postojao i taj žanr), eseje i likovne kronike. Bio je dobronamjeran čovjek. Nastojao je ostati do kraja pošten prema paradoksima vlastitog identiteta, mjesta rođenja i kulturne pripadnosti. U ratu, kad nije bilo struje, nacrtao je i naslikao niz portreta bliskih osoba. Mnogo kasnije ih je izložio, najprije na živoj izložbi, a onda, u najnovija doba, jedan za drugim, na fejsbučkom profilu.

Poslije rata angažirao se u sarajevskom ogranku Matice hrvatske, uređivao je grandiozni projekt “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”, sve dok se, malo-pomalo, nije ugasio. Premda nitko nikad nije rekao da se ugasio.

Na ajfelovom mostu objavljivao je godinama, prozu, eseje, dnevničke zapise, poeziju. Slao nam je na čuvanje svoje rukopise. Radovao se svemu što je bilo za radovanje, pridajući ovom mjestu (ajfelovom mostu) veći značaj nego što je ono moglo imati. Tražio je utočište, a mi smo mu ga pokušavali pružiti, jer smo i sami u isto vrijeme tražili utočište.

Bolovao je kratko, ali je u tom bolovanju vrlo aktivno popravljao dva svoja prozna rukopisa. I onda je, kako bi koji popravio, slao nove verzije na čuvanje. Nisam ga pitao od čega ja to čuvam njegove rukopise. Na kraju mi je, u posljednjem pismu koje nipošto nije imalo ton posljednjega, napomenuo da je na meni i na njegovu uredniku Seidu Serdareviću da ta dva rukopisa pročitamo, i da po vlastitom osjećaju ocijenimo valjaju li. Ako ne valjaju, slobodno ih možemo baciti. On će nastaviti da radi. Tako je rekao, a meni je najvažnije, ipak, bilo obećanje da će nastaviti da radi. Jer to je značilo da će nastaviti da živi.

U posljednje vrijeme na fejsbuku je objavljivao selfije. Ovo je posljednji, od prije sedam dana.

Pjesmu “U toj vječnosti” je na ajfelovom mostu objavio prije tačno pet godina i dvadeset i osam dana.

U toj vječnosti

U toj vječnosti moji su roditelji, brat i sestra, mnogobrojni rođaci,
djedovi i bake i ostala rodbina.
U toj vječnosti moji su mnogi prijatelji i dokazani neprijatelji.
U toj vječnosti moji su učitelj i profesori, autori pročitanih knjiga,
ratnici, konobari i konobarice, prodavači i prodavačice,
i slučajni poznanici, vojskovođe i ubojice, mučitelji i njihove žrtve.
Neznane osobe površno upoznate u raznim zemljama svijeta,
različitih nacionalnosti i vjera.

U toj vječnosti dočekat će me svi oni koji je nastanjuju otkad o njoj postoji
ova biblijska priča.

U toj vječnosti s roditeljima ću plemenitije nego što sam u životu,
sa sestrama i bratom isto tako, a i s rođacima ću imati vremena za opuštanje,
mnogo više nego li na Zemlji.
U toj vječnosti prijatelje ću uključiti u programe ljubavi, s njima i neprijatelje.
Svima ću pokloniti pažnju kakvu nisam u svojoj zemaljskoj svakodnevici.
Bit ću anđeo i bližnjem i nepoznatom.

Jer, u toj vječnosti neće biti žurbe, stresa, obveza i zadataka,
ni umora, ni bolesti, boravaka u ambulantama, iščekivanja specijalističkih
pregleda, operativnih zahvata, briga, strepnje. U toj vječnosti bit će
samo vječnost oslobođena od svega zemaljskog i ljudskog. Neće biti grijeha,
bit ću u njoj savršen do savršenstva.

U toj vječnosti, istina, neću, možda, gledati kako rastu trave i šume,
kako teku rijeke i kako dišu jezera, mora i oceani. U toj vječnosti
sve će zvijezde biti moje kuće,
neću ih iz nje gledati kao treperave točke,
i neću se iz nje gledajući sunce i mjesec više pitati
što su te točke, i čije su. U toj vječnosti cijeli kozmos bit će moje carstvo,
ja u njemu jedini vladar uz pomoć onog koji ga je stvorio i onih koji ga
s njim nastanjuju za vječnost.

Što ću u toj vječnosti kad u njoj obavim sve za vijeke vjekova, još ne znam.
Kad se u njoj od svega toga umorim i kad se vratim dosadi kao i u životu.
Što ću u toj vječnosti kad shvatim da povratka iz nje nema,
kad u njoj ne budem imao nikakvih novih uloga, ni to ne znam.
U toj vječnosti ostaje mi samo ta jedna opcija za nastavak u njoj:
vječnost, vječnost i vječnost.

A što ću kad i vječnost izgubi svoj sadržaj, i kad i ona prestane biti
vječnost, također još ne znam.
Hoće li tada nastati neka druga vječnost, ona što nije biblijska, kršćanska,
koja je hinduistička, budistička, ili mnogoboška, možda?
U kojoj ću vječnosti tada nastaviti biti, i to je nepoznato.
Tko će me u novoj vječnosti dočekati, i s kim ću se u njoj družiti,
to je pitanje svih pitanja.

Ali, zar je to bitno. Bez obzira na sve rečeno, bit ću i tada vječnost,
i bez obzira na sve neizrečeno, bit ću vječnost
u svijetu onoga u koga sam vjerovao. Bit ću vječnost čiji ću
sadržaj ponovno otkrivati i upoznavati,
dugo, dugo, cijelu vječnost koja nikada neće promijeniti
to svoje ime.

Zato nimalo ne strahujem što ću i u vječnosti,
zajedno s njom, bez obzira na to
čijeg svjetonazora i vjere tada bude,
doživjeti nešto posve obično: svoj konačni kraj.
I konačno saznanje da sam smrtan.
Da, zapravo, uopće nisam vječan.