Danas 19. 2. 2024. u 91. godini života umro je najveći i najvažniji suvremeni hrvatski pjesnik Danijel Dragojević. Korčulanin rodom, građanin svijeta duhom, Pjesnik čije pjesme najbolje govore o njemu ali i o vremenu u kojem je stvarao. Danijel Dragojević bio je jedinstvena pojava, beskrajno duhovit, nasmijan, ciničan, okrutan i nježan, intelektualac staroga kova. Bez njega ne bi bilo mnogih emisija Trećeg programa Hrvatskoga radija, a napisao je neke od najvažnijih pjesama koje su utjecale na generacije pjesnika i pisaca. Bez njega je naš književni krajolik pustiji i tužniji, ali njegova poezija je s nama da nas sačuva od nas samih.

KIŠA

Kada te više ne bude, bit ćeš kiša i povremeno

padati po Dubrovniku. Rominjat ćeš, pljuštati, sipiti, 

šumiti po krovovima, ulicama, stablima, po vrtovima,

glavama, kišobranima: bit ćeš na svemu i na

pojedinostima, takva će biti narav tvojih dolazaka.

Poslije toliko uspinjanja silazit ćeš u svačiju žeđ; žeđ

ljudi, stvari, kuća i životinja, nicat ćeš, rasti, cvasti,

blistati na svakom licu. Na jednoj i na drugoj strani

neba bit će tvoje nebo.

Već vidiš nekoga tko predvečer na Trećem konalu

izlazi na terasu i gleda kako raspoređuješ zvučnu

tapiseriju po moru, Lokrumu, zidinama, pločnicima

i vlažiš zvukove dominikanskih zvona, udarce godina

i Zelenaka. Grad će biti u zraku, bit će na zemlji,

utjeha imena, glazba što preskače sebe i silazi stubama

u smirenu ludost.

Tko pruži ruku kroz prozor doznat će da je svuda

i da je sam, jedna sjena slobodna od budućnosti. A

zatim? Zatim će pretrčati pas, zatim će se smiriti

brodovi, zatim će se ribe primaknuti površini, zatim

će svetac u niši izaći iz sna, djevojka obrisati lice – i

ti ćeš prestati.

NAPRIMJER

Volio bih da mogu reći naprimjer i onda

nabrajati to naprimjer. Prozor je naprimjer

jedan naprimjer. I sve što gledamo, znamo i

čekamo nešto je naprimjer iz velikog naprimjer.

I sâm sam usred ljeta, i drugih godišnjih doba,

radosno i manje radosno naprimjer nekog naprimjer. 

Kako sam skakao u djetinjstvu i iz njega vani.

To će reći nabrajao sam i bio nabrajan. A sada?

O, da mi je reći naprimjer i nabrajati to napri-

mjer gdjegod da se zateče. Ja volim naprimjer

onih koje volim, i svoj naprimjer volim. Tako

nekako volim. Kako inače umrijeti bez takvog

obuhvata, vrste jutarnjeg zvona?

VIJCI

Nije svaki vijak tako izuzetan,

a moglo bi se reći ni sretan,

kao što je to obična žarulja.

Ona kada je uvrćemo i kada

dođe do kraja, zasja.

Priča nije duga, samo nekoliko

navoja, ali je sa sretnim završetkom,

što je važno ako se zna kako je mrak

čest i dugotrajan i kako je promjena

poželjna. Drugi vijci, a njih ima

gotovo bezbroj vrsta, nisu takvi,

kod njih na kraju nema svjetla.

Međutim priča svakoga od njih nije

manje uzbudljiva. Navoji kreću,

obično traju duže, i vezuju dvije

strane, učvršćuju dva dijela.

Zahvaljujući njima nešto je to što

jest, ne raspada se. Je li to možda

malo svjetlo? Na neki način da.

U prirodi završetka i obavljena

posla je da na kraju zasja. Svjetlo,

kao što se zna, nije uvijek vidljivo.

Možda upravo to nevidljivo svjetlo

treba osobito cijeniti.

LAKE MISLI

Lako je lakim mislima,

Iako je i nikakvim mislima,

one dođu i prođu,

one ne dođu.

Često o njima mislim,

često ih čekam i zovem,

dođite lake misli,

dođite nikakve misli,

budite moje misli

zajedno s drugim mislima.

Lake misli za naslov

lake misli u knjizi

lake misli za misli

nikakve za pogled i spavanje

nikakve kada budem na nebu

sa svecima i sveticama

i laganim anđelima

letio iznad oblaka.