Primili smo tužnu vijest da je američka pjesnikinja Louise Glück preminula u dobi od 80 godina. Rođena je u New Yorku 22. travnja 1943., a njezino stvaralaštvo ostavilo je dubok trag u američkoj i svjetskoj književnosti. Louise Glück, poznata je po svome iznimnom pjesničkom talentu, a 2020. godine osvojila je Nobelovu nagradu za književnost. Njezina poezija istaknula se zbog nepogrešivog pjesničkog glasa koji strogom ljepotom individualnog iskustva čini univerzalnim. Ovo priznanje potvrdilo je njezinu sposobnost prenošenja dubokih ljudskih emocija i iskustava kroz riječi, te je time postala šesnaesta žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost.
No, Louise Glück nije bila samo dobitnica Nobelove nagrade. Njezino stvaralaštvo obilježile su i mnoge druge ugledne književne nagrade u Sjedinjenim Američkim Državama. Među njima se izdvajaju Državna humanistička medalja, Pulitzerova nagrada za književno djelo, Državna nagrada za knjigu, Nagrada Nacionalnog kruga kritičara knjige te Nagrada Bollingen. Njezin doprinos književnosti i kulturi SAD-a je izniman.
Louise Glück bila je poznata po svojoj pjesničkoj iskrenosti i emocionalnom intenzitetu. Njeno djelo često je opisivano kao autobiografsko, a teme koje je istraživala u svojim stihovima uključuju ljubav, gubitak, obitelj i prolaznost. Njezina poezija prelazi granice i dotiče dubine ljudskih osjećaja, pružajući čitateljima duboke uvide u ljudsku emocionalnu kompleksnost.
Osim svoje književne karijere, Louise Glück predavala je na sveučilištu Yale, dijeleći svoju strast prema književnosti s budućim generacijama pisaca i književnih entuzijasta. Njezin utjecaj na svijet književnosti i obrazovanja je nemjerljiv.
Iako nas je napustila, nasljeđe Louise Glück ostaje živo kroz riječi koje je ostavila za sobom i kroz sve one koji su bili nadahnuti njezinim stvaralaštvom. 

Iduće godine nakladnička kuća Fraktura objavit će njenu knjigu Nevena i Ruža (Marigold and Rose) u prijevodu Tomislava Kuzmanovića. Donosimo prvi poetski fragment iz knjige. 

Foto: Louise Glück, ©NobelPrize.org

Louise Glück

Jedna fikcija
s engleskog preveo Tomislav Kuzmanović

Za Emmy i Lizzy

Nevena i Ruža

Nevena se udubila u knjigu; već je došla do V. Ruža nije marila za knjige. Osobito ovakve kakvu je Nevena sada čitala, u kojoj su životinje zamjena za ljude. Ruža je bila društveno biće. Voljela je aktivnosti koje uključuju ljude. Poput kupki. Sviđalo joj se kad bi je Majka ili Otac sapunali i potom ispirali dok na njoj ne bi ostalo ni točkice. Obično bi nešto izmamilo uzvik. Njezina svilena koža. Divne oči s tamnim trepavicama. Ali kad bi kao sada ostala izostavljena, kad bi bila nepotrebna – to joj nije bilo po volji. Ne samo da na meni nema ni točkice, pomislila je u sebi. Na meni nema ni prugice.

Nevena je i dalje čitala. Naravno da nije čitala; nijedna od blizanki još nije znala čitati; bile su bebe. Ali imamo unutarnje živote, pomislila je Ruža.

Nevena je pisala knjigu. To što nije znala čitati bilo je smetnja. U njezinoj glavi ipak se oblikovala knjiga. Riječi će doći poslije. Knjiga je imala ljude, ali i životinje. Sve knjige, pomislila je Nevena, trebaju imati životinje; ljudi nisu dovoljno.

Nevena je znala da je njezinoj sestri sve ovo potpuno strano, baš kao što su Ružina izražena druželjubivost i znatiželja, njezina smirena samouvjerenost, njoj bile strane. Valjda su zato bile blizanke. Zajedno su imale sve.

To ću staviti u knjigu, pomislila je Nevena, kad joj baš i nije išlo od ruke.

Činilo joj se da nikada neće biti savršena kao Ruža. Tko je moja dobra beba, rekla bi Majka kad bi došlo vrijeme jela. Ruža je znala piti iz šalice. Odgovor je uglavnom bio Ruža. Kraj Nevenina imena, na popisu onoga što treba poboljšati, stajale su mnoge kvačice. Nevena nije bila dobra sa šalicom. Mlijeko bi joj prskalo iz usta posvuda po opršnjaku.

Knjige nikoga ne osuđuju, mislila je Nevena, možda zato što u njima ima toliko životinja. Po psu je znala da životinje nikoga ne osuđuju.

Ruži je nedostajala sestra. Nevena je bila ondje u vrtiću za igru, ali Nevena ondje nije bila. Bila su to teška vremena; Ruža je bila usamljena. Shvaćala je da je Nevena dovitljiva, a ona nije. Ruža je bila dobra beba, ali nije bila dovitljiva.

Uskoro će popodnevni počinak. Izvan vrtića postojali su dan i noć. Što oni čine? Vrijeme, to je ono što dan i noć čine. Došla je kiša, potom snijeg. Trebala nam je kiša, rekli su ljudi. Ali nitko nije rekao da nam treba snijeg.

Na drugom kraju vremena počinje službeni život, što znači da će jednoga dana i završiti. Tako je najednom sinulo Neveni. Odrast ću, pomislila je, a zatim umrijeti. Fali mi sestra, reći će Ruža. Moram joj napisati pismo.

Pišeš baš dobra pisma, reći će joj Nevena. Pa se osmjehnuti u svojoj maloj sobi. A Ruža, negdje tako daleko, u mislima će vidjeti taj osmijeh. Ako netko voli druge i za njima se rado povodi, a ona je bila baš takva, to ne znači da nema vlastite misli. Nevena je još davno sve objasnila.

Moraš naučiti vjerovati ljudima, rekla bi Ruža. Što više vjeruješ, to si više možeš priuštiti da izgubiš. Moraš zbiti redove, rekla je.

Okreni stranicu, pomislila je u vrtiću za igru. Okreni stranicu. Vidjela je zebru, prugastu kao i uvijek. Dosadno, pomislila je. I Nevena je okrenula stranicu, ne zato što joj je Ruža tako rekla, nego zato što tako je htjela.