Autor: Martina Vidaić

U srijedu je u Knjižari Fraktura predstavljen novi roman Damira Zlatara Freya Lorca kôd. O knjizi su uz autora govorile književnica i kritičarka Nataša Govedić i nekadašnja voditeljica i urednica Zrinka Turalija, a razgovor je moderirao Frakturin glavni urednik Seid Serdarević, koji je uveo publiku u roman i predstavio autorov bogati opus. 

Damir Zlatar Frey (Zagreb, 1954.) dramski je i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf, scenograf, utemeljitelj i ravnatelj kazališta i festivala. Svojim osebujnim i teško usporedivim djelom pripada podjednako svojoj domovini Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj se umjetnički formirao i ostavio dubok trag. Napisao je romane Kristalni kardinal, 2014., Stanzia Grande, 2016., Istarska Lady Macbeth, 2020., i Mama Medeya, 2022., a Lorca kôd smatra svojim možda i najosobnijim i najposebnijim romanom.

“Ovo je jedan roman koji se kreće mnogim zonama geofizičkih i metafizičkih prostora i zato sam zaključila da je možda najbolje da ga usporedimo s arhitekturom. Posegnula sam tako za knjigom Aarona Betskyja Queer space: architecture and same-sex desire koja daje neka obilježja queer prostora koja su jako zanimljiva i za ovaj roman Lorca kôd. To je uvijek prostor koji se protivi socijalnim granicama i koji na neki način unutar grada i bilo kojeg prostora stvara alternativnu zonu i bira za svoje mjesto neki marginalizirani prostor; privatnu sobu, napušteno skladište… To mora biti beskoristan prostor, amoralan, vrlo senzualan, treba biti stvoren radi ljudskog susreta, primjerice Gabrijela i Lorce. U njemu se događa neka vrsta ekstatičnog otpuštanja kočnica, to može biti partijanje, ali i bilo kakva platonska gozba, opuštanje, primjerice niz ljudi koji su odlučili zajedno uživati u vinu i razgovoru preko granica onog što je dozvoljeno i pristojno govoriti. Pleše se, pije se, glazba je jako bitna, glazba je mjesto kontakta i to su prostori koji samim time definitivno izmiču konvencionalnom moralu”, započela je Nataša Govedić.

Istaknula je i kako je te prostore s godinama preuzela mainstream kultura, zbog čega ih treba iznova stvarati, za što je literatura odlično mjesto. Ovaj roman u tom je smislu idealan teren u kojem je moguće kretati se tom vrstom dozvola i u kojem se mogu prekoračiti konvencionalne relacije. 

A relacije su u ovom romanu mnogostruke. On se odvija na razmeđu sna i jave, istinitoga i mogućeg. Između blatnjavih ulica zagrebačke Peščenice sredine dvadesetog stoljeća, obronaka Medvednice, andaluzijskih ravnica, bespuća Madrida i New Yorka te istarske crvenice neprestano se isprepleću životi dvaju junaka – mladića Gabrijela, kojeg sredina ne shvaća jer je ženstven, drugačiji, fragilan, ali borben i ustrajan, te jednoga od najvećih pjesnika i dramatičara dvadesetog stoljeća Federica Garcíje Lorce. Kroz stalan dijalog koji cijeloga života vode u snovima, u pismima između svjetova, pred nama se odvija drama dvaju umjetničkih života, dvaju života obilježenih drugošću i ustrajnošću da se bude svoj, jedinstven, beskompromisan.

“Trebalo je za to što se događa cijeli moj život primiti milost da se može izmisliti jezik koji će u sebi voditi i tebe i tvoga pratioca iz jedne dimenzije u drugu dimenziju u kojoj nema jezika. Ja sam htio stvoriti svoj jezik, a stvaranje jezika traje zato što je on živ i mijesiš ga od knjige do knjige. Postoji zatim tijelo, a uz tijelo je uvijek bojazan kada to tijelo prelazi u svijet u kojem nema rubova, nema oštrih linija. To je teško objasniti. Sve što tvori rub je opasno za život, to je rat. Ljudi su stvorili svijet rubova, svijet sukoba. Ljudi koji se bave prostorom znaju reći najsnažnija crta u prostoru je dijagonala i u toj dijagonali se događa život, ali ja sam u radu s ljudima stekao znanje koje sam kasnije u romanu primijenio, a to je da je najjača crta zapravo krug. To je okrugla linija koja se savija i koja se ponavlja, u kojoj se stvara život. Cijeli roman se događa iz jednoga svijeta u drugi svijet. Negdje sam napisao da je sve to istina i tako i je, tu ništa nije izmišljeno. Meni se sve to dogodilo upravo tako kao što sam napisao i još uvijek mi se događa”, otkrio je Frey.

A da se u romanu očituju i biografski, odnosno autobiografski elementi, primijetila je i Zrinka Turalija.

“Ovo ne možemo ubrajati u biografski roman, ali on je po meni u svemu biografski. Sada kada bolje poznajem Damira, drugačije iščitavam te rečenice. Inače bih stvarno pomislila da je ovdje samo stvar vještog jezika, sjajnog pisanja, fenomenalnih metafora, ali danas znam da je u pitanju jedna duboka iskrenost prema sebi i svijetu u kojem živimo. Ovdje postoji još jedan moment koji je meni jako važan, a to je da umjesto da kažemo hvala autoru za štivo koje nam je dao, ja ću reći hvala Lorci. Damir je duboko osjetio poriv za pisanjem ovog romana. Ovo nije slučajno odabrana tema niti autor. Rekla bih da je Damir pozvan da napiše ovaj roman i da je kad je duboko posvijestio neke stvari vezane uz Lorcu, postavio pitanje sebi, ali i Lorci da li smije napisati sve ovo. To duhovno iskustvo koje je on doživio, a koje se može čitati ne samo u rečenicama nego i između redova, po meni je daleko najvažnije. Važno je znati kada uzmete ovaj roman u ruke da se on nije mogao ne napisati, a kada ste pozvani da nešto napišete, to morate napisati onako kako je bilo, onako kako osjećate i onako kako zapravo živite. To je ta istina i ta beskompromisnost življenja koju Damir primjenjuje ne samo u književnosti nego i u svojoj drugoj umjetnosti”, rekla je Turalija.

U Lorca kôdu ispisana je veličanstvena posveta umjetnosti i ustrajnosti, ali jednako tako i nerazumijevanju, stalnom negiranju čovjekove prirode, mržnji i smrti. To je triptih o ljubavi i izdaji, poetski obračun s licemjerjem institucija koje i dalje skrivaju pravu istinu o pogubljenju pjesnika, roman o prijateljima koji će izdati prijatelje, o lomljivosti i snazi koju umjetnik može pronaći samo u drugom umjetniku, o životu kojeg nema bez snova i snovima kojih nema bez ljubavi. Upravo je Lorca za Freya simbol čiste ljubavi, njegova životna inspiracija, a s ovim se romanom, koliko god ga je jedva čekao završiti, teško oprostio.

“Kad je napokon bio gotov, osjećao sam takvu žalost, mislim da nikad u životu nisam bio tako nesretan. Nema riječi da opišem tu žalost, meni je došlo da umrem. Kad je nastajao roman, bilo mi je u romanu tako lijepo koliko mi u ovom svijetu nikad nije bilo lijepo. Dok sam ga pisao, nitko mi nije trebao, nisam nikog htio vidjeti, htio sam samo vrijeme i mir da se posvetim tim razgovorima. Pisanje je bilo jedan put, bilo je kao ona velika hodočašća po Europi. Zaista jedno duhovno iskustvo”, zaključio je Frey.

Lorca kôd