Na naslovnoj fotografiji: Klara Rusan Klarxy; autor: Mislav Mironović

Dvadeseti rođendan nakladničke kuće Fraktura idealan je trenutak da predstavimo neke od naših najboljih dizajnerica i dizajnera. Klara Rusan Klarxy, dakako, ne treba poseban uvod: njezino je ime originalan brend, izgrađen na polju ilustracije – ali i duhovito osmišljenog manifesta – a naslovnice prostor ugođaja, efektnih kontrasta i, nerijetko, praznina. U tom smislu one su poziv na tumačenje, svojevrsno igralište značenja. Sa sjajnom Klarxy razgovarali smo o njezinim počecima, samodisciplini i magiji stvaranja. 

Tvoje ime već je ucrtano na karti mlađe domaće umjetničke scene – vijest o sudjelovanju na međunarodnom Sajmu dječje knjige u Bologni, koja je stigla početkom godine, u tom pogledu, ne iznenađuje. Možeš li, uzimajući u obzir specifičnost, nepravocrtnost razvoja autora, ipak naznačiti svoju “liniju”, točke/projekte koji su te oblikovali?

Nisam nikada razmišljala o tome, pa mi je za odgovor na ovo pitanje trebalo malo kopanja. Trčkaranja unazad po timelineu. Traženja “blueprinta”. “Postavljanje temelja” se dogodilo tako da sam imala bezuvjetnu podršku roditelja, koji su me od prvog časa poticali da sama biram svoj put. “Prizemlje” je bilo upisivanje Akademije. Najbitniji na Akademiji bio je odlazak na razmjenu u Vilnius, na kojoj sam shvatila da je ilustracija nešto čime se želim baviti. Tamo je nastao moj prvi ilustratorski opus (B)Litvanskog dnevnika. U njemu su sabrani crteži svakodnevice koje sam svakodnevno crtala. “Otvaranje prvih vrata” ove karijere “nebodera” (nadam se) koji gradim je bilo predstavljanje u rubrici Artodrom na portalu Vizkultura. Maja Bosnić i Ivan Dorotić su me prvi predstavili službeno na sceni upravo s (B)Litvanskim dnevnikom. Sudjelovanje na 36 mountains festivalu koji organizira Jelena Bando dalo mi je vjetra u leđa, ekipa iz Indirekt festivala zaslužna je što sam krenula s muralima, Komikaze za stripove, a Fraktura za dizajn. Moj diplomski rad svakako je jedna prekretnica u karijeri. Riječ je o grafičkom romanu Where do people go after they die? koji trenutno prekrajam iz mape od četiri metra puta tri i pol metra u čitljivi format knjige. I od tada do spomenutog festivala ilustracije u Bologni ima jako puno manjih i većih koraka. Svaki od tih koraka bio je jedan kat više, a nacrti ne staju, gradim dalje prema gore!

Kao dizajnerica u Frakturi potpisala si brojne naslovnice – primjerice, Malih smrti Ivane Sajko, Rekonstrukcije Viktorie Hanišove i Bizarnih pripovijesti Olge Tokarczuk, za koju si, zajedno s grafičkom urednicom Majom Glušić, nagrađena na natječaju Hrvatska lijepa knjiga NSK-a. Što ti predstavlja rad u Frakturi? Koliko je osjetljiv s obzirom na “drugu stranu” – autoricu/autora odnosno tekst koji interpretiraš prema vlastitoj umjetničkoj viziji?

Rad u Frakturi za mene predstavlja dvije glavne stvari. Trening i privid normalnosti. Kad kažem da predstavlja trening, mislim na više stvari. Radom u Frakturi po putu sam naučila dosta o dizajnu, tipografiji i ilustraciji, a ponešto i o tržištu. Pročitala sam više knjiga nego što sam pročitala u deset godina prije nego što sam počela raditi s vama, što je uvijek veliki plus. Kroz pokušaj-pogreška sistem savladala sam neke stvari koje mi danas dobro dođu u dizajnu drugih materijala za druge projekte. To sve podrazumijevam pod trening. A kad kažem privid normalnosti, pritom mislim na to da je ovo moja najduža suradnja s nekim osim sa samom sobom. Osjećaj da imam neku stabilnost unutar ovog dosta nestabilnog posla.
Što se osjetljivosti tiče s obzirom na “drugu stranu”, rekla bih da je nema. Uvijek mi jako puno znači kada naslovnica uspije isprve, kada nema korekcija ili kada su one minimalne. Mene osobno nikada ne uvrijedi ako se nekome ne svidi moja likovna interpretacija njenog/njegovog teksta. Bude mi samo žao što moj prijevod ne odgovara zajedničkom jeziku. Bude knjiga koje moram ponavljati, i mijenjati ispočetka, i ispočetka, i ispočetka. Ali što duže radim, to sam više svjesna da je ponekad tako i to je to.

Postoji li, uvjetno rečeno, magija u povezivanju s tekstom i kako se manifestira? Možeš li navesti neke naslovnice koje su, bar u određenoj mjeri, rezultat takvog procesa?

Rekla bih da postoji magija. Samo, ja to zovem “klik”. U mojim slučajevima se manifestira kad knjigu ne pustim iz ruke svakih petnaest minuta da bih uzela mobitel i kada mi glava počne crtati prizore paralelno s čitanjem. To se dogodilo sa svakom knjigom Olge Tokarczuk koju sam pročitala, s knjigom Smrtni ishod atletskih povreda Milice Vučković i s pjesmama u prozi Standardan život Olje Savičević Ivančević.

Jednom prilikom izjavila si da i “prazan prostor nešto ilustrira i govori”. Mislim da je ova izjava vrlo zanimljiva – jer ostvaruje kontakt s jezikom književnosti (prema Mallarméu, bjeline su u tekstu vrlo funkcionalne), ali i kao mogući komentar tvoga rada. Što je praznina i kako može komunicirati u likovnoj poetici?

Tu izjavu sam ja slušala od svog kolege Dominika Vukovića, koji me godinama uvjeravao da ne treba sve biti išarano do zadnjeg nanometra. Ja sam povjerovala u nju tek kada sam za radila ilustracije koje su završile u Bologni. Tada mi je prvi put došlo da isprobam tu prazninu. Ono što sam dosad naučila kroz primjenu te rečenice jest da i oči dišu, baš kao i usta, tako da nije loše tu i tamo dati očima da udahnu. Ako gledaju u buku informacija, mogle bi se početi gušiti i odustati od čitanja crteža. S prazninom se mogu malo odmoriti. A s druge strane, praznina neki put može biti strašnija, dublja, glasnija od nečega što je sasvim iscrtano, sasvim definirano. Znat ću bolje odgovoriti na ovo pitanje kroz koju godinu.

Budući da Fraktura ove godine slavi 20. rođendan, možeš li navesti neke naslove i autore koji su ti posebno važni?

Opet ću se vratiti na Olgu Tokarczuk i specifično na njene Bizarne pripovijesti. Ona je autorica koja me potpuno kaptivirala načinom pisanja i atmosferom koju gradi svojim riječima. Slobodno mi samo šaljite njene tekstove, to ću uvijek biti spremna ilustrirati.