Na naslovnoj fotografiji: Ivana Šojat, autor: Roko Crnić
Dvadeseti rođendan nakladničke kuće Fraktura idealan je trenutak da predstavimo neke od naših najboljih autorica i autora. Prozaistica, pjesnikinja, prevoditeljica i kolumnistica Ivana Šojat jedna je od protagonistica velike Frakturine priče, čijeg se romana Ezan – moćne ispovijedi turskog vojnika pred smrt, na koncu 16. stoljeća, brušene snagom povijesti, ali i univerzalnog ljudskog duha – prisjećamo u našoj Lepezi ljetnih hitova. S Ivanom smo razgovarali o književnoj kritici, novom romanu i važnosti tihog promatranja svijeta.
Otkad ste stupili na književnu scenu, vaš je rad zapažen, nagrađen i kritički vrednovan. Kako kritika mijenja vaš pogled na vlastiti tekst? Mislim prvenstveno na spoznajni aspekt, prostor razumijevanja i “širenja” teksta. Je li, primjerice, Unterstadt za vas isti roman kao 2009., kad je objavljen?
Kritika mi daje uvid na način kako drugi gledaju moj tekst, što iz njega iščitavaju, što im privlači pozornost, a što ne primjećuju. Često se, naime, događa prilično čudan raskorak između mog i čitateljskog fokusa. Zapravo, nespretno sam ovdje posegnula za pojmom “čudan” – svatko, doista svatko (bez obzira na naobrazbu) svaki tekst čita iz vlastita iskustvenog kuta, ali i kroz prizmu nekih svojih svjetonazorskih postavki. Ista je sudbina okrznula i Unterstadt, koji je mnogima antipartizanska propaganda zato što ga nisu u potpunosti iščitali. Unterstadt je glas protiv zla u svim oblicima. I ponovno bih ga napisala jednako. Ponovno bih uprla prstom u činjenicu da se čovjeka kao pojedinca ne smije trpati u koševe, ladice, vagone kolektivnog, da su najveća zla počinjena u ime kolektivne krivnje i kolektivne odmazde.
U intervjuu s Geom Vlahović 2021. najavili ste novi roman radnog naslova Rogus. Tema progona vještica – kao što ste sugerirali – vrlo je aktualna, pa i u našoj recentnoj književnosti. Recimo, u Mladenki kostonogi Želimira Periša ona je otponac snažne ženske priče, ali i vješte stilske igre, oslonjene na poetiku postmodernizma. Kako je Rogus strukturiran i zašto ga je bilo važno napisati?
Meni je svaka moja knjiga važna za napisati, jer (koliko god to pretenciozno zvučalo) uvijek pišem s jasnom nakanom i uvijek se bavim temom koja mi se čini izuzetno važnom, neispričanom do kraja. Volim secirati, razmatrati događaje i pojave iz nekog kuta iz kojeg još nisu bili razmatrani. Naime, skloni smo progone vještica strogo vezivati uz inkviziciju i Crkvu, a progoni koji su se događali u 17. i 18. stoljeću vodile su civilne institucije. Doduše, sve se to odvijalo pod “blagoslovom” Crkve, koja ih nije ni pokušala spriječiti, no sam postupak vodili su velikaši. Mučenje (uglavnom) žena bilo je svojevrsna zabava za bogate i “uglađene”. Rogus (lomača) bit će dvoglasje: ženski glas iz sadašnjosti i mučki glas iz onog doba (1748.), u liku zapisničara koji zapisuje suđenje, mučenje i presudu “vještici” Anici.
Za potrebe vašeg zadnjeg romana Štajga ili put u maglu, kao što navodite, promatrali ste život kolodvorā. Što znači takvo intenzivno promatranje u smislu razvoja teksta, a što u smislu razumijevanja čovjeka, njegove dnevne dinamike i duha?
Stava sam kako pisac aktere koji mu grade naraciju mora poznavati kao samoga sebe. U onolikoj mjeri koliko i sami sebe uopće možemo poznavati – nikad se, naime, ne poznajemo do kraja, jer uvijek ostaju situacije koje nismo doživjeli i u kojima se nismo mogli ogledati, svjedočiti o sebi samome u njima. Izuzmemo li psihopate i psihički do neprepoznavanja potpuno izmijenjene osobnosti, i u stvarnim bismo se okolnostima trebali moći poistovjetiti s drugim, shvatiti njegove poteze, razumjeti tijek njegovih postupaka. U tom smislu uvijek prvo pomno promatram. Često treba dugo šutjeti i gledati prije nego što ćeš otvoriti usta ili se latiti olovke.
Stava sam kako pisac aktere koji mu grade naraciju mora poznavati kao samoga sebe. U onolikoj mjeri koliko i sami sebe uopće možemo poznavati – nikad se, naime, ne poznajemo do kraja, jer uvijek ostaju situacije koje nismo doživjeli i u kojima se nismo mogli ogledati, svjedočiti o sebi samome u njima. (…) Često treba dugo šutjeti i gledati prije nego što ćeš otvoriti usta ili se latiti olovke.
Budući da se intenzivno bavite i prevođenjem s francuskog i engleskog jezika, možete li opisati taj “prijenos” teksta, postupak izgradnje u drugom jeziku?
Smatram kako je nužno prvo upoznati autora, promotriti ga. Svaki autor ima svoju prepoznatljivu rečenicu, sintagmu, humor, cinizam, ironiju, senzibilitet, a potom treba pronaći kako bi sve to trebalo zvučati na drugom jeziku, kako će na drugom jeziku ta rečenica, taj izričaj ostaviti isti dojam, ne pogubiti srž. Prevođenje je izuzetno odgovoran poziv. Ne posao, nego poziv.
Ove godine slavimo 20. rođendan Frakture – možete li izdvojiti nekoliko autorica u čijim ste knjigama uživali, a izašle su u našoj nakladi?
Svakako bih izdvojila Slavenku Drakulić, Dašu Drndić, Evelinu Rudan, Marinu Vujčić, Magdalenu Blažević… Zapravo imamo mnogo sjajnih književnica, moćnih književnih glasova. Ponosna sam zbog toga.
Add comment