Na naslovnoj fotografiji: Ivan Stanišić; autor: Zvonimir Ferina

Dvadeseti rođendan nakladničke kuće Fraktura idealan je trenutak da predstavimo neke od naših najboljih dizajnerica i dizajnera. Prvi put s Ivanom Stanišićem razgovarali smo u veljači, a polugodišnji predah otvorio je prostor za nove teme, nove poglede na Ivanov rad i projekte o kojima nam je ponešto otkrio. Na samom kraju ljeta razgovaramo o krivulji produktivnosti, ljepoti dječje ilustracije i rupi na nebu koju je otvorio jedan Frakturin roman.

Od prvog intervjua u veljači dijeli nas debeli sloj svakodnevice, ali i neki dramatični, povijesni trenuci – koji se sada zbog pandemije čine kao točka usijanja. S obzirom na to, osjećaš li promjenu u pristupu radu, ili tonu svojih ilustracija? Kako se vrijeme odražava na tvoj rad?

Pristup radu se mijenja s obzirom na temu koju ilustriram, dok je utjecaj vanjskih faktora zanemariv, pa u tom kontekstu značajnijih promjena nema. Ilustriranje je ipak samotnjački posao. Vrijeme, s druge strane, da, osjećam ljeto. Vrućine i sparine se ušuljaju u radni prostor, pa produktivnost pokušavam spasiti klimatizacijom.

Jedna od posljednjih naslovnica koju si dizajnirao ona je knjige Hiljadudevetstošezdesete: fragmenti dnevnika Miroslava Krleže, priređivača Vlahe Bogišića (Bodoni, 2022.). Kako si osmislio ovo vrlo diskretno rješenje, spretnu igru kontrastom i teksturom? Je li dnevnička forma odigrala ulogu u procesu tvoga rada?

Najveću ulogu je odigrao sam spomen Krleže, bilo je logično da naslovnica mora biti jasna i direktna, bez ukrašavanja. S druge strane, neobično dug naslov, riječ od 23 slova, zanimljiv je, vjerujem, svima osim dizajneru koji mora od njega napraviti suvislo vizualno rješenje. No problematični naslov je nakon određenog broja neuspjelih pokušaja postao vizualna okosnica same naslovnice. Dominantno tipografsko rješenje komponirano je s crtežom Josipa Vanište, koji je portretirao Krležu u nekoliko navrata tokom njihova prijateljstva. Vaništini portreti dio su kulturne ostavštine koji svjedoče o razdoblju, time i još jedan fragment koji vizualno dopunjava naslovnicu Hiljadudevetstošezdesetih.

Ilustrirao si (pa i producirao) dječju književnost, za što si, primjerice, 2019., zajedno s Dorjom Anić nagrađen na natječaju PIŠIRIŠI za najbolju slikovnicu. Riječ je o slikovnici Jedan dan koja na domišljat način tumači kategoriju vremena. Možeš li nam otkriti više?

Jedan dan Dorje Anić bio je moj prvi profesionalni susret s dječjom ilustracijom. Silno zabavan, a uz to nagrađen na natječaju PIŠIRIŠI, kasnije i pohvalnom nagradom Grigor Vitez za debitantsku ilustraciju. Nedavno je izašla nova slikovnica koju sam ilustrirao, Tonko traži pravi ton, kao i Srednji vijek rastumačen djeci, edukativna povijesna knjiga za djecu i mlade. Dječja ilustracija je svakako nešto u čemu se gušta. Uz svoje zadatosti koje valja poštovati, proces ilustriranja za djecu je iznimno zabavan i na neki način vraća u opušteni period djetinjstva.

Radiš li trenutačno na nekom novom projektu; ostaje li nakon svega vremena za tvoje ideje, izvan okvira poslovnih obveza?

Radim na novim projektima, no o tome ne mogu otkrivati puno prije njihova izlaska. Uz poslovne obveze ne ostaje puno vremena i energije za realizaciju osobnih projekata, ali i tu se krčka nešto, no o tom potom…

Budući da Fraktura ove godine slavi 20. rođendan, možeš li navesti neki moment/naslovnicu kojeg/koje ćeš se posebno sjećati?

Anomalija Hervéa Le Telliera koja je nedavno izašla mi je iznimno draga. Na toj naslovnici se dogodio nadrealistički moment “rupe na nebu”, a nadrealizam jako volim. Vizualno sažeta ilustracija, a i dalje vrlo narativna. Također i izdanje koje uskoro izlazi, Sirena s Crnog školja. Budući da sam potajni ljubitelj sirena, jako me razveselio ovaj roman. Divna priča za čiju je naslovnicu ilustrirana sirena inspirirana egzotičnim ribama i amerindijanskom domorodačkom kulturom.