U Hrvatskoj nam nikada nije dosadno. Može biti svakako, ali dosadi ni traga ni glasa. A najviše se volimo svađati oko ideja. Radije se borimo za određenu ideologiju nego za određenog čovjeka.

Primjerice, umjesto da pomažemo stvarnim ljudima u stvarnim brakovima, mnogi će radije potrošiti desetke milijuna kuna da bi nekome zabranili ulazak u brak. Umjesto da ženama osiguramo kvalitetnu zaštitu od nasilnika, energiju trošimo na raspravu oko tzv. rodne ideologije koje u Istanbulskoj konvenciji uopće nema.

Ista je situacija i s novim smjernicama Obiteljskog zakona koje će se, izgleda, opet primarno baviti formom obitelji, a ne sadržajem. Ispada da je najvažnije definirati obitelj, dok je potpuno svejedno kako se članovi obitelji odnose jedni prema drugima. Važno je samo da ta obitelj izgleda onako kako smo navikli. Mama, tata, djeca. Naravno, u braku. Nevažno je kakav je brak. Nevažno je varaju li se, omalovažavaju, ulažu li vrijeme u odgoj, jesu li ijednom iskreno razgovarali u posljednje tri godine… Nekima je samo važno da ta obitelj izvana izgleda onako kako su si oni zamislili da treba izgledati.

Meni je svejedno kako neka obitelj izgleda izvana, ali mi je jako važno da imaju zdrave odnose. Svejedno mi je jesu li roditelji u braku ili nisu, ali mi je jako važno da se međusobno poštuju i trude oko odnosa. Nebitno je imaju li dvoje, četvero ili nijedno dijete. Ali mi je bitno da se prepoznaju kao obitelj, da se oslanjaju jedno na drugo i da su iskreni jedno prema drugome. Pravu obitelj čine i tetak i tetka koji preuzmu odgoj svojeg nećaka ako to zatraže životne okolnosti. Ili ako samo baka preuzme odgoj. Ili ako je riječ o usvojitelju. Poznajem ih mnogo koji osjećaju istinsku privrženost i ljubav prema djeci, mnogo veću od brojnih bioloških roditelji. Za kvalitetu određene obitelji potpuno je nevažno kako ona izgleda izvana. Važno je samo kako diše iznutra. I zato je suludo toliko energije trošiti na svađu oko značenja pojma obitelji kad toliko konkretnih obitelji ima toliko konkretnih problema s odgojem, a ponekad i pukim preživljavanjem.

Ovaj sam tjedan pročitao knjigu O roditeljima i djeci argentinskih pisaca Demiana i Jorge Bucaya. Njima obitelj nije ideja oko čijeg će se značenja netko svađati. Obitelj je živo tkivo, definirano međusobnim odnosima članova. Obojica su terapeuti pa im je potpuno svejedno kako obitelj izgleda izvana kada shvaćaju da to baš nikako ne utječe na kvalitetu obitelji. Svejedno je i jesu li mama i tata u braku. Sama ta činjenica neće im baš nikako pomoći da bolje shvate svoju djecu ili da im osiguraju siguran krov nad glavom, ali i srcem.

Ali pomoći će ako mama i tata shvaćaju da se trebaju posvetiti odgoju. Naime, jedna od njihovih tvrdnji je i da svatko od nas treba odabrati biti roditelj. I pritom ne misle na činjenicu da zajedno stvore dijete, nego da svjesno odluče biti posvećeni roditelji. Da svjesno odluče biti zreli i predani roditelji koji će se truditi djeci osigurati najbolje moguće životno nasljeđe. Da svjesno odluče velik dio svojeg života posvetiti ulozi roditelja. I taj je čin mnogo važniji od pukog bivanja biološkim roditeljem jer to je jednostavno. Jednostavno je spavati s nekim. Mnogo je kompliciranije truditi se biti budnim. I prisutnim roditeljem.

Problem s takvim knjigama jest da ih najmanje čitaju oni koji ih najviše trebaju.

Moje iskustvo je da ih najviše čitaju ljudi koji su već dobri roditelji, ali žele biti još bolji. A oni koji bi se mogli najviše okoristiti njima najčešće nisu dovoljno samokritični da shvate da im treba pomoć. Često čak i vlastitu djecu okrivljuju što su neodgojena, što je otprilike jednako smisleno kao da loptu koju si puknuo okrivljuješ što nije htjela ući u gol.

Ako ne znaš kako zdravo odgojiti svoju djecu, potraži pomoć. Jer je izuzetno zahtjevno biti mudar roditelj. Meni je to svakako jedna od najizazovnijih životnih uloga. I stalno učim i smišljam kako biti još bolji tata. Čak i kad mi je jasna teorija, čak i kada mi je kristalno jasno što je najbolje za moje dijete, i dalje se moram jako potruditi da otkrijem kako to objasniti svojoj kćeri, i to na jeziku koji ona može razumjeti.

Ja se moram prilagoditi njezinu načinu razumijevanja svijeta, a ne ona mojem. Znam mnoge roditelje koji su frustrirani što ih djeca ne čuju i misle da su djeca kriva za to, ali naša je odgovornost pronaći jezik koji ona mogu razumjeti. I zato se ne trebamo baviti formom obitelji, nego sadržajem. Trebamo pomoći konkretnim roditeljima s konkretnim problemima. A ideološka prepucavanja trebamo prepustiti ljudima kojima stvarno nije dovoljno stalo do stvarnih ljudi!

KUPI KNJIGU!

Tekst je izvorno objavljen u Jutarnjem listu

Foto: Josh Applegate