Prolog

Naselje Moorefield Park, Newbridge, okrug Kildare,

Republika Irska, lipanj 2012. godine

Dan je sa škrtog sunca uštipnuo komadić svjetla i poput tanke folije rastegnuo zlatnu izmaglicu nad Newbridgeom. Taksi nečujno klizi ulicom. Crvenokosi tinejdžer na suvozačevu mjestu naginje se i promatra niz kuća u naselju. Odlučno naredi:

− Tu desno.

Taksist kimne, a mladić pokaže prstom:

− Može tu.

Automobil se sporo poravna s rubom ceste i zaustavi se. Mladić žustro zakopča vjetrovku do grla, pa izađe i prije nego što za sobom zatvori vrata, nagne se prema taksistu:

− Brzo ću.

Osvrne se kao da je prvi put tu, pa prokašlje za sebe.

− Moorefield Park.

Udahne duboko, pa brzim koracima pođe niz ulicu. Smrad ugljena i lož-ulja zasvrbi ga u grlu. Pljune na pod, pa se brže-bolje osvrne oko sebe te provjeri gleda li ga tko, kao da se sprema napraviti tko zna kakvu glupost. Dobro zna u kojoj je ulici jer barem jednom mjesečno obavlja dostavu na istu kućnu adresu. Ipak još jednom, kao da se bodri, počne pjevušiti neku melodiju. Prateći ulicu, mladac pruži korak, pa na raskršću zamakne desno. Prolazeći kraj niza tipiziranih kuća s dvorištima omeđenim živom ogradom, pretrči ulicu te se u nekoliko skokova nađe pred vratima s brojem 220. Dlanom brzo prođe kroz kratku kosu, uzdahne i kratko pozvoni. Gurne ruke u džepove vjetrovke, pa se brzo predomisli računajući kako će izgledati opasnije ako ih stavi u džepove donjeg dijela trenirke. Iz kuće se začuje škripa drvenog poda, što mu jasno da do znanja da se netko približava vratima. Mladić duboko uzdahne. Vrata se prvo tek malo odškrinu, a zatim širom otvore, otkrivajući figuru koja doseže sve do štoka. Mladić izvadi ruke iz džepova te se krene smješkati.

− Hej Rob, kak si?

− Jimmy! – prekine ga čovjek nervozno, pa nadoda znatno ljubaznije:

– Imaš?

Mladić se zagleda u figuru ispred sebe. Na kućnom pragu u crnom donjem rublju stoji četrdesetogodišnjak, guste prosijede kose nehajno zabačene prema gore. Jezersko-hladnim pogledom hipnotički gleda u mladića i plitko diše. Snažne žile na rukama i vratu migolje ispod znojne kože poput debelih glista što se razvlače po lokvama na popodnevnom, zubatom suncu. Pogled na njegove izdužene, vretenaste mišiće u mladiću istodobno stvori zavist i nelagodu. Nespretno izvuče ruku iz džepa te čovjeku pruži smotuljak. Ovaj munjevito zgrabi pruženo.

− Oprosti Jimmy, u žurbi sam – ispali, te prije nego što će zalupiti vratima doda: – Pozdravi svoje.

Mladić zausti da će nešto reći, no shvati da mu se na dlanu još uvijek ispružene ruke odjednom našlo nekoliko novčanica. Zadrži dah, stisne novac u šaci, okrene se i žustro udalji u pravcu gdje ga je čekao taksi. Zagrabi preko travnjaka pa se nakon nekoliko koraka, bez osvrtanja, iz sve snage zatrči ne bi li se čim prije udaljio. Preskačući razbacane tenisice, Robert prođe kroz uski hodnik i uđe u blagovaonicu. Odmota smotuljak i debelim prstima zaroni u najlonsku vrećicu. Na dlan spusti dvije tablete i kratko ih razgleda, pa ih spretno ubaci u usta. Otvori slavinu, nagne se pod mlaz vode i otpije nekoliko dugih gutljaja. Zabaci glavu i proguta tablete. Umije se i zagladi kosu, zatvori slavinu, pa dlanove obriše o pamučne gaćice. Zavali se na kauč u dnevnoj sobi, dohvati mobitel i otvori Facebook. Odjednom osjeti kako ga probija znoj, pa odloži mobitel i pođe stepenicama iz hodnika na kat. Na pola puta počne sa sebe skidati rublje i bacati ga po podu. Otvori vrata kupaonice, s ruke otkopča kožnati, plavi remen, skine ručni sat i odloži ga na umivaonik. Uđe u tuš-kabinu i pusti vodu. Nije siguran je li zbog toplog mlaza ili od tablete, no osjeti ugodu pa se objeručke osloni o zid i ostane tako nekoliko minuta. Pola sata poslije, Robert u dnevnoj sobi otvara Facebook Messenger, s popisa bira Gorana i napiše poruku:

Hej! Svašta smo si rekli. Ne da mi se svađati, glupo je. Jesi za da malo pucamo na koš?:–)

Goran je vidio poruku, no ne tipka odgovor. Robert promrmlja psovku i odloži mobitel. Ustane, dođe do kamina s kojeg uzme pepeljaru i cigarete pa izađe u stražnje dvorište. Zapali jednu i otpuhne dugački dim. Prene ga dozivanje.

− Hej, Rob, kako si?

S druge strane ograde stoji omanji, žilavi šezdesetogodišnjak živih plavih očiju. Robert mahne susjedu.

− Haj, Brendan. Kako si? Kako je Ursula?

− Ako trebaš kosilicu, mogu ti je opet posuditi – dovikne veselo čovac.

Robert smireno otpuhne dim i s oba oka istovremeno trepne kao da želi kazati kako bez mnogo kompliciranja pristaje. Brendan nastavi, smijući se veselo:

− Rob! Travnjak ti je opet zarastao.

Robert se zagleda u svoj ručni sat, stane ga okretati prema škrtom suncu. Sporo čita riječ po riječ. Tag Heuer Monaco. Pređe jagodicom palca preko stakla.

− Peter ti je sigurno bio rekao kad ti je iznajmio kuću – dovikuje susjed i dalje. – Svi u ulici moramo održavati travnjake.

Robert ga gleda hladno, otpuhuje dimove pa odluta mislima. Na lice mu padne sjeta, kao da želi prizvati neko davno izgubljeno sjećanje. Sjećanje za koje točno zna gdje ga je izgubio, no ipak ga, ma koliko ga tražio, nikako ne uspijeva pronaći. Kao prsten koji sklizne u visoku travu i tamo s vremenom dočeka nekoga kome nije ni upola stalo.

− Brendan! – dovikne konačno Robert. – To je problem s vama Ircima. Sve mora biti po kalupu. Ista naselja, iste kuće, iste okućnice, isti vrtovi. Jesi li ikad ležao u visokoj travi, Brendan?

To rekavši, Robert bosonog potrči preko travnjaka. Zalegne na sočne, zelene vlati, zabaci dlanove pod zatiljak i zagleda se u nebo. Brendan se uspne na prste, pa se preko ozidane ograde zagleda u svog susjeda koji se opružio koliko je dug i širok. Brendan se nasmije.

− Ne luduj Rob, nije ti ovo Hrvatska! Prehladit ćeš se.

− Brendan – zazove Robert s nešto razočaranja u glasu. – Danas je baš topao dan, a pola susjedstva ipak loži. Opusti se, prijatelju. Rekavši to, osjeti kako mu opet nadire nervoza. Penje se iz želuca, pritišće ošit i nevidljivom rukom steže ga za grlo. Skoči na noge kao mačak, pa se zaleti u kuću. Sa stola dograbi vrećicu s tabletama točno u času kad se s mobitela oglasi poruka. Vrati vrećicu na stol i dohvati mobitel. Messenger pokazuje novu Goranovu poruku:

S tobom uvijek. :–) Za pola sata, koš kod Trinityja.

Robert utipka odgovor:

Dam ti 2 koša prednosti. :–)

Krene stepenicama u sobu, odbaci mobitel na krevet, iz ladice izvuče pamučnu majicu kratkih rukava i navuče je. Dok je tražio donji dio trenirke, stiže nova poruka. Zajebi bodove, tko prvi ubaci tricu, pobjednik. Ali ti nikad nisi volio trice. :–) Robertu zadrhti donja usna. Počne tipkati odgovor, no predomisli se pa sve obriše. Munjevito uskoči u trenirku, mobitel gurne u džep i sjuri se stepenicama u prizemlje. U dva poteza navuče tenisice, preko ramena prebaci gornji dio trenirke, dograbi ključeve automobila i glasno psujući izleti iz kuće:

− E sad mi te fakat dosta! I tebe i trica!

Kupi knjigu!