Piše: Zdravko Zima

U knjizi Ljubav u doba mržnje (Liebe in Zeiten des Hasses) njemački pisac i povjesničar umjetnosti Florian Illies inzistirao je na zanemarenoj, katkad vješto skrivenoj strani pojedinačnih biografija koje potvrđuju ono notorno: da je eros u svim manifestacijama, kanoniziranim i anatemiziranim, u temeljima ljudskog bića

Među ženskim protagonistkinjama koje se nisu libile bračnih izleta, heteroseksualnih, lezbijskih, pa i incestuoznih veza izdvajaju se Erika Mann, Tamara Lempicka, Alma Mahler, Anaïs Nin, Marlene Dietrich, Leni Riefenstahl, Greta Garbo, Mascha Kaleko, Thea Sternheim, Simone de Beauvoir. Impozantna lista za veliko poglavlje europske ili svjetske umjetnosti novoga doba, ali isto tako trofejni zbroj čarobnica i zavodnica koje se idealno uklapaju u Illiesov sentimentalno-seksualni mozaik.

Umjesto Ljubav u doba mržnje, Illiesova knjiga mogla se zvati Vodič kroz razvratni život. Nešto slično pošlo je za rukom njemačkom piscu Konradu Haemmerlingu koji je 1931. objavio Vodič kroz razvratni Berlin (Führer durch das lasterhafte Berlin). Objavio ga je pod pseudonimom Curt Moreck, ali nakon Hitlerova dolaska na vlast, završio je na lomači.

Ova storija, katkad vesela i groteskna, katkad turobna i  nevjerojatna, mogla bi početi epizodom čiji se glavni junak zove Carl Schmitt. Premda je bio u drugom braku s Duškom Todorović, gospođom srpskih korijena, potonji je svoju ozakonjenu vezu strogo lučio od prakticirane erotike. Schmitt je seks uzimao kao drogu koja ga je stimulirala u javnim nastupima ili u procesima pisanja, a poslije avantura sa studenticama i prostitutkama, kad se rezignirano vraćao doma, poput ratnika s bojnog polja, Duška ga je morala tješiti i stabilizirati da bi bio oran za nove koliko intelektualne, toliko i one druge, tjelesno zahtjevne pothvate. Možda to zvuči infantilno, ali Schmitt nije bio ulični anonimus. Studije prava završio je Berlinu i Münchenu, doktorirao je u Strasbourgu, a u svoje vrijeme figurirao je kao  glasoviti pravni, ustavni i politički teoretičar te istaknuti član Nacističke stranke. Godine 1916. oženio se Hrvaticom Pavlom Dorotić, od koje se rastao kad je shvatio da je njeno grofovsko podrijetlo lažno. Predavao je na mnogim sveučilištima, ponajviše u Berlinu, a o njegovom nacionalnom furoru dovoljno svjedoči podatak da se za vrijeme Prvog svjetskog rata dobrovoljno javio u vojsku. Dakako, Schmitt nije jedini čiji je javni lik renomiranog  profesora i političkog teoretičara u raskoraku s njegovom privatnom biografijom ili onim što pretpostavljaju advokati konvencionalnog morala. Poslije sloma nacizma uhapsili su ga američki vojnici, potom je godinu dana proveo u logoru i vratio  se u zavičajni Plettenberg, ali nije se nikada pokajao zbog svoje nacističke prošlosti, odbijajući svaku pomisao o denacifikaciji. S obzirom na njegovu ideologijsku intransingentnost, nije teško pretpostaviti da ni u svom privatnom životu nije vidio ništa sporno. Tumačenje grijeha uvijek je podložno tradiciji, duhu vremena i određenom skupu religijskih regula. Iz katoličke perspektive Schmittovo ponašanje je notorni grijeh, ali premda se u mladosti legitimirao kao veliki vjernik, nakon Prvog svjetskog rata svoje je katoličanstvo proglašavao „detotaliziranim“.

Gottfried Benn, znameniti pjesnik i liječnik, također Nijemac, specijalist za kožne i spolne bolesti, ali isto tako specijalist za ljubavne veze s glumicama, pjevačicama i ucviljenim udovicama, šokirao je javnost svojim stihovima u kojima se nije libio opjevavati najmučnije prizore iz prosekture. Istina, tek je završio jedan rat, a već se slutio drugi, u svojoj ordinaciji Benn se svakodnevno suočavao s trošnošću ljudskog tijela, a njegova književna ostavština i njegov privatna biografija tek su jedan od pokazatelja da eros i tanatos uvijek plešu svoju bespoštednu, katkad očekivanu ali nikad posve objašnjivu ili ukrotivu igru. Bennove  ljubavnice vjerojatno ne bi uspio pobrojati ni on sâm. S jednom od njih, Elinor Büller, bio je u dugogodišnjoj vezi, a kad mu je ona predložila da se vjenčaju odgovorio joj je da je brak „institucija za paraliziranje seksualnog nagona“. S Bennom bi se bez dvojbe složio i sveučilišni profesor Schmitt. I ne samo on. Dvadesetih godina minulog stoljeća Benn je već bio sredovječni gospodin, udovac, kćerku je poslao u Dansku, dok mu je brat bio osuđen na smrt zbog ubojstva jedne žene. Savršen predložak za film koji bi bio mješavina melodrame, horora i pornotopije s potpisima zaboravljenog Douglasa Sirka i našem vremenu bližih Johna Carpentera i Larsa von Triera. S liječničkim statusom, više nego pjesničkim, Benn je privlačio žene, pogotovo one frustrirane, nesretne i same. Svatko je među njima nešto davao, nešto uzimao u vrtoglavoj mješavini razuma i strasti, tražeći trenutak sreće ili toliko sanjanog raja. Jedne večeri Benna je nazvala njegova ljubavnica Lili Breda, umorna od života i nerealiziranih nadâ, u velikoj mjeri vezanih za njenog sugovornika. Ali Lilina naglo sklopljena slušalica nije slutila na dobro, Benn je odjurio do njena stana, a kad je stigao, Lili je ležala mrtva na pločniku. Na sprovodu u zimskim danima skupilo se jedva dvadesetak znanaca, Benn je kondolirao Lilinoj najboljoj prijateljici Elinor Büller, a dva tjedna kasnije našli su se zajedno u krevetu. Pjesnik i liječnik za spolne bolesti zaključio je samokritički: „Kruna stvaranja, svinja, čovjek“. Potkraj 1929. godine dizajnerica i kostimografkinja Mopsa Sternheim, kćerka dramaturga Carla Sternhima i spisateljice Tee Sternheim, prijateljica Klausa i Erike Mann i, što nije nevažno, borbena antifašistkinja, udala se za morfinista Rudolpha von Rippera. Njen vjenčani kum nije bio nitko drugi nego Gottfried Benn, pjesnik s kojim je bila u burnoj vezi i liječnik koji joj je ispumpavao trbuh nakon pokušaja samoubojstva. Teško je ući u sve finese Bennova ljubavnog života, tim više što je bio stručnjak za ono što Francuzi rafinirano zovu ménage a trois: usporedo s Elinor Büller, bliskom prijateljicom svoje pokojne ljubavnice Lili Breda, održavao je vezu s nekadašnjom suprugom Franka Wedekinda glumicom  Tilly Wedekind. Dvostruki život s Elinor i Tilly funkcionirao je godinama, a da njih dvije o tome nisu ništa ni slutile.

I tu nije kraj. Nakon Hitlerova dolaska na vlast, kad se beskrupulozni ženoljubac Benn počeo dodvoravati nacistima, među njemačkim emigrantima u Parizu nastala je panika. Käthe von Porada, modna novinarka koju je portretirao Max Beckmann, otputila se iz Pariza u Berlin u svetoj misiji Bennova obraćenja ili, drugim riječima, povratka na pravi put. Käthe i Benn našli su se u Berlinu, nakon drugog susreta završili su u kinu i vrlo brzo u ljubavnom klinču. Po povratku u Francusku, jednom od najglasnijih i najdosljednijih pisaca koji su protestirali protiv Hitlera, a to je bio Klaus Mann, Käthe von Porada ipak nije priznala istinu o onom što se događalo u Berlinu. A Bertolt Brecht, deklarirani ljevičar i promotor epskog teatra koji je s Operom za tri groša, nastaloj u tandemu sa skladateljem Kurtom Weillom, stekao svjetsku slavu? Ljubavne zavrzlame u Ibsenovim ili Strindbergovim dramama prava su limunada spram onih koje je u svom privatnom okruženju režirao Brecht. U proljeće 1929. u Teatru na Schiffbauerdammu, neobaroknom zdanju u kojem je Brecht dvadeset godina kasnije osnovao Berliner Ensemble, održana je premijera predstave Pioniri u Ingolstadtu koju je potpisala njegova ex-ljubavnica  Marieluise Fleisser. Desetog travnja iste godine oženio se Helenom Weigel, bečkom glumicom židovskih korijena s kojom je već imao sina Stefana. Ali odmah poslije vjenčanja Brecht je odjurio na Kolodvor Zoo i skrušeno priznao svojoj ljubavnici Caroli Neher da se oženio Helenom Weigel. Da bi farsa bila potpuna, ni gospođa Neher nije bila bez obligacija. Bila je udata za pjesnika Klabunda, autentičnim imenom i prezimenom Alfreda Henschkea, koji je u Davosu živio svoje zadnje dane, a ona je putovala do Berlina samo  zato da bi saznala da joj je Brecht opet dao nogu. Nije se bolje provela ni Elisabeth Hauptmann, još jedna od njegovih trofejnih dama s kojom je ljubovao u to isto vrijeme. Poslije svega gospođa Hauptmann pokušala je samoubojstvo, a kad je opet došla k sebi upustila se u pisanje kazališnog teksta pod naslovom Happy End. I toj drami, makar papirnatoj, pečat je opet dao Brecht jer je u predstavi jedne ljubavnice (Elisabeth Hauptmann) glavnu ulogu tumačila druga ljubavnica (Carola Neher). I umjesto finala: glavnu mušku rolu u tom komadu preuzeo je Theo Lingen, novi partner Brechtove prve supruge Marianne Zoff. Kako se moglo i predvidjeti, Brechtov brak uskoro je zapao u krizu, premda je kriza, ako ćemo pravo, bila njegovo trajno stanje. Glavnu ulogu u svom  manje poznatom komadu Majka namijenio je supruzi Heleni Weigel, dok je sluškinju igrala Margarete Steffin, 24-godišnji djevojčurak iz radničkog miljea, komunistkinja i borkinja za novi svjetski poredak koja je duhom i tijelom korespondirala s Brechtom. Takvo što teško je zamisliti i u najluđoj komediji zabuna, koja nema veze s onom manje poznatom Shakespeareovom dramom (The Comedy of Errors). Mlada i neiskusna Margarete, slične onoj u Goetheovom Faustu, bolovala je od tuberkuloze, glumi zapravo i nije bila vična, pa je dični Brecht odlučio da joj satove dikcije daje njegova supruga Helene. Uostalom, opće je poznato da je zbog Helene počeo Trojanski rat. Brecht je uvlačio Margarete u svoje stanove, a Helene se morala brinuti da zaštiti djecu od moguće zaraze. U zamršenoj trijadi Elisabeth je figurirala kao tajnica, Helene kao supruga, Margarete kao inspiracija. Ovu potonju vodio je sa sobom na putovanja, pišući usput poeziju krcatu hormona i testosterona, sve dok Margarete nije zatrudnjela i pobacila. Po čijem nagovoru, jasno je i bez dodatnih objašnjenja.

Godine 1938. Brecht je proveo nekoliko romantičnih tjedana u društvu s Ruth Berlau u Švedskoj. Ta danska dama bila je glumica, spisateljica, redateljica i fotografkinja, a niski pobrojenih vokacija (ako je to vokacija) valja svakako dodati da je bila Brechtova ljubavnica. I njena sudbina sve je prije nego obična.  Kao trinaestogodišnja djevojčica ostala je u drugom stanju, pa je morala prekinuti školovanje. Reputaciju glumice stekla je ulogom Anne u Brechtovim Bubnjevima u noći. Biciklom je obilazila Sovjetski Savez, po povratku se priključila komunističkoj partiji Danske, a sudjelovala je i u Španjolskom građanskom ratu. Brechta je slijedila svugdje, i u Sjedinjene Države, a Helene Weigel ju je stavila na crnu listu poslije Brechtove smrti 1956. godine.  S Brechtom je objavila zbirku kratkih priča Svaka životinja to može (Jedes Tier kann es) koja svjedoči o fizičkoj ljubavi na način koji ne korespondira s građanskim moralom. Otvorenost i duhovitost, pogotovo ako je posrijedi seksualnost, uvijek su djelovale subverzivno, pa ni književni i ljubavni dvojac Berlau-Brecht nije mogao računati na pretjeranu popularnost te knjige.

Ovakve i slične, teško odredive epizode, stari Zagrepčani rekli bi štikleci, ili pikanterije, u knjizi Ljubav u doba mržnje (Liebe in Zeiten des Hasses) nisu iznimka nego pravilo. Štoviše, njen autor, njemački pisac i povjesničar umjetnosti Florian Illies inzistirao je upravo na toj drugoj, uglavnom zanemarenoj, katkad vješto skrivenoj ali vazda provokativnoj strani biografija koje u konačnom zbroju pokazuju ili potvrđuju ono notorno: da je eros u svim manifestacijama, društveno prihvaćenim i onim drugim, kanoniziranim i anatemiziranim, u temeljima ljudskog bića. U idealiziranom obliku seksualno sjedinjenje je utjelovljenje sklada, znak plodnosti i harmoniziranja suprotnosti. U svojoj srži ono ne znači ništa manje nego beskrajno repetiranje iskonske hijerogamije, zagrljaja neba i zemlje u kojem su rođena ili će se roditi sva bića. Oni i one o kojima svjedoči Illies, a koji su u europskoj i svjetskoj kulturnoj povijesti 20. stoljeća ostavili velik trag, ne bi bili to što jesu da u pozadini njihovih pregnuća nije tinjao erotski žižak. Katkad taj žižak nije tinjao nego je plamtio, a to što su njihovi privatni životi ostali u sjeni njihove javno fiksirane ili pomno retuširane slike, pitanje je koje zavređuje posebnu elaboraciju. Kako god bilo, Illies je napisao knjigu koju nije jednostavno smjesti u bilo koji od postojećih i žanrovski legaliziranih pretinaca. Ako je takvo što uopće nužno. Njegova Ljubav u doba mržnje (hrvatski nakladnik Fraktura iz Zaprešića, prevoditelj Goran  Schmidt, godina izdanja 2024) po mnogočemu je bez presedana jer izbjegava jednu vrstu predrasude iz koje slijedi da o djelu treba suditi isključivo kao o djelu, neovisno od kontekstu i biografskim faktima,  dok se s druge strane ne spušta na razinu frivolnosti i prizemnog senzacionalizma, toliko svojstvenog masmedijskom svijetu koji je, nošen imperativnom potrebom za profitom, izgubio  toliko potrebno dostojanstvo. A ako su činjenice trač, ako Carl Schmitt, Gottfried Benn, Bertolt Brecht i drugi nisu poduzimali ono o čemu svjedoči Ljubav u doba mržnje, onda je Illies najveći spletkar u europskom dijelu svijeta koji, unatoč svom stoljećima njegovanom pedigreu, gubi nekadašnji sjaj. Kad piše o intimnim epizodama iz života svojih junaka ali i junakinja, Illies je duhovit na način koji ne prelazi granicu dobrog ukusa i, premda je posvećen onom što se događa unutar četiri zida, između dvoje, možda troje ili tko zna koliko partnera i partnerica, piše tako da je jasno kako o objektima svog zanimanja zna praktički sve, a pogotovo ono zbog čega su velikim slovima upisani u enciklopedijama europske i ne samo europske kulture.