Autor: Martina Vidaić

Mjesec hrvatske knjige pravo je vrijeme da se vratimo sebi – našim autorima, našim pričama, jeziku koji nas oblikuje i svoj njegovoj raskoši. Hrvatska književnost nikada nije bila življa – i raznolikija. Povodom Mjeseca hrvatske knjige donosimo izbor deset iznimnih naslova: romane, zbirke priča i poezije koji svjedoče o bogatstvu tema, emocija i stilova. Od nagrađivanih klasika do svježih glasova nove generacije, svi ovi autori pišu o nama – o našim slabostima, hrabrostima, ljubavima i borbama. To su knjige koje će vas podsjetiti zašto volimo čitati domaće autore, koje nas diraju jer su bliske, jer prepoznajemo u njima svoje gradove, svoje obitelji, svoje osjećaje… Knjige su to koje dokazuju da hrvatska književnost i dalje pulsira snagom, ljepotom i istinom povezujući generacije, mjesta i teme: od traume i nježnosti do humora i nade. Čitajući ih, ponovno otkrivamo da književnost nije samo ogledalo stvarnosti, nego i način da je razumijemo i promijenimo.

Ivana Bodrožić – Fikcija

Jedna od naših najnagrađivanijih i najprevođenijih autorica Ivana Bodrožić, koja je nedavno dobila i međunarodno priznanje (EBRD-ovu nagradu za književnost za roman Sinovi i kćeri), izazvala je pravu senzaciju zbirkom priča Fikcija. Fikcija, knjiga priča dubinski povezanih finom pripovjedačkom armaturom, donosi šesnaest istina o ženama koje ostvaruju svoje pobjede i poraze u svakodnevici, ujedno pokušavajući odgovoriti na središnje pitanje književnosti: što je to fikcija u koju vjerujemo, a što stvarnost koja nas oblikuje i lomi? U tom procijepu nastaju priče istinitije od stvarnosti, kada su junakinje same u autu, kada odgajaju djecu, zabrinute zbog klimatskog kolapsa, tjeskobne u anonimnosti virtualnog svijeta, kada plešu na šipci, čekaju trenutak zadovoljstva, preotimaju jezik i područje seksualnosti, razmišljaju o starosti ili tračaju kolegice. S mnogo humora i bez patetike, slojevito i snažno, Ivana Bodrožić u Fikciji ispisuje složeni mozaik ženskog iskustva.

Miljenko Jergović – 1983.

U našim odrastanjima razne su nam godine važne, no zasigurno smo i najsnažniji i najranjiviji kada nam je sedamnaest, kada se bliži kraj srednje škole, kada smo dovoljno odrasli za sve, a još ne znamo što je pred nama. Miljenko Jergović u svom novom romanu 1983., koji je ubrzo nakon izlaska gotovo rasprodan, uranja u sebe samoga iz te godine i precizno rekonstruira jednu godinu koja traje do početka Olimpijskih igara u Sarajevu te onoga sebe iz te godine, mladića koji od sada već mitskoga Sepetarevca hoda gradskim ulicama, obilazi knjižare i klubove, kafiće, ali i opsesivno čita novine te sluša punk i rock. U 1983. pred nama se rastvara godina u kojoj je Šibenki bilo pokradeno prvenstvo, u kojoj je Danilo Kiš u sabranim djelima izdao novu knjigu Enciklopediju mrtvih, godina u kojoj traje suđenje muslimanskim intelektualcima, ali i u kojoj taj tinejdžer u zadimljenom Bugattiju, gdje zapravo i ne pripada, sluša matricu prvog Bajagina albuma. Godina je to obilježena neizvjesnošću i strahom od odlaska u vojsku više negoli od upisa na fakultet, ali i prepuna malih radosti, u kojoj nitko i ne sluti katastrofu koja će započeti ni deset godina poslije.

Marina Vujčić – Sigurna kuća

Sigurna kuća jedan je od onih romana koji se čita u dahu i ostavlja bez daha. Marina Vujčić pripovijeda o nasiljima o kojima se ne piše u novinama, o ženama koje pate i ne uspijevaju naći izlaz. Priča je to o ženi koja je ubila muža, nasmrt ga ubola nožem. Bilo je to ubojstvo na mah, ni susjedi ni obitelj ne mogu vjerovati da je to bila u stanju učiniti jer, bez obzira na povremene svađe, oni su bili sasvim normalan par. Kako to da je Lada Lončar – nježna žena, majka djevojčice – ubila supruga, uglednog sveučilišnoga profesora? Sada na odsluženju kazne u ženskoj kaznionici, okružena najrazličitijim prijestupnicama, može promišljati o tome što je dovelo do toga da odustane od šminke, kako je ostala bez prijateljica i zašto se odrekla karijere. Kako je postala supruga zatvorena u četiri zida svoga stana jednako kao sada u zatvoru? Tko je bio njezin muž, osoba koju su obožavali njezina majka i svi ostali, tko je stvarno bio taj ‘mister savršeni’? Sigurna kuća krik je protiv verbalnog i psihičkog nasilja, upozorenje da ne prihvaćamo zdravo za gotovo živote svojih prijatelja te nadasve roman o tome da uvijek trebamo biti prvo lice svoga života. Prema romanu nastala je i kazališna predstava.

Slobodan Šnajder – Anđeo nestajanja

Anđeo nestajanja Slobodana Šnajdera, koji je nagrađen Krležinom nagradom kao djelo od iznimne važnosti za hrvatsku književnost i kulturu, veličanstven je povijesni ep i autorova posveta Zagrebu i njegovim tihim herojima. Neposredno prije Drugoga svjetskog rata u kuću u zagrebačkoj Ilici, dvokatnicu koju je za najam izgradio imućni židovski veletrgovac, kao služavka kod gospode dolazi raditi mlada, lijepa i bistra djevojka sa Žumberka Anđa Berilo. U teškim ratnim vremenima ona će saznati kakav je tko od njezinih susjeda i poslodavaca – jedni će završiti u logoru, drugi se pridružiti ustašama, treći otići na liječenje u sanatorij… Anđa će se zaljubiti u mladoga komunista i prigrliti ideale ravnopravnosti i slobode. Njezin skromni sobičak postat će utočište jednom iznimno važnom ilegalcu. Međutim, njezin će ljubavnik nakon hapšenja stradati na Trgu N., a ona će morati pobjeći u partizane. Kada se vrati u oslobođeni Zagreb, ona ne želi privilegije. Pravedna i nepotkupljiva, postaje sumnjivom svojim drugovima koji je odvode na Goli otok. Nanesenu nepravdu Anđa Berilo željet će ispraviti, no novo će vrijeme dotući i nju i kuću u kojoj je živjela. Sudbina glavne junakinje Anđe Berilo sudbina je jednoga naroda i grada, priča o onima koji vjeruju u ideale čak kada se u njih nepovratno razočaraju.

Slavenka Drakulić – O čemu ne govorimo

Možeš li se suočiti s tabuima suvremenog društva? Slavenka Drakulić, jedna od naših najprevođenijih spisateljica i novinarki, u zbirci priča O čemu ne govorimo još se jednom uhvatila ukoštac s njima, a u fokusu su joj starost, bolest i nemoć. Drakulić hrabro ulazi u teme o kojima nerado govorimo. Njezine priče uzdrmat će te do srži i natjerati da se suočiš s teškim pitanjima. Svatko zna da je smrtan i da s godinama propada, ali tko se s time može pomiriti? Ne volimo govoriti i razmišljati o bolesti i smrti, o gubitku i porazu, o izdaji, sramoti, promašaju ili žalosti. Ove teme duboko su skrivene jer današnje vrijeme favorizira mladost, ljepotu, brzinu, uz pregršt veselih i banalnih sadržaja. No Slavenka Drakulić pripovijeda o bračnim odnosima koji se s vremenom dezintegriraju i pretvaraju u sitna predbacivanja i trajnu zlovolju, o novootkrivenoj strasti u zrelim godinama, o našoj zarobljenosti u tijelu, o činjenici da sve naše misli, sva naša kreativnost, sve naše težnje i želje i sav naš psihofizički napredak ovise o vrlo tankoj koži koja naše tijelo drži na okupu.

Ante Zlatko Stolica – Ulica Marthe Argerich

Trebao je to biti bezbrižan izlet do nedaleke Ljubljane. Lijep ljetni dan, ručak uz Ljubljanicu, susret s bratom koji ide na koncert Marthe Argerich te potom povratak u stvarnost, u odluku što učiniti sa svojim ljubavnim životom… No kada junak romana shvati da je zaboravio gdje je parkirao, započinje njegovo putešestvije traženja plavog, gotovo ljubičastog, Forda Fieste, koji je ostavio, eto, tu negdje u blizini, samo na deset minuta hoda od restorana. U potragu po metropolitanskoj Ljubljani uz junaka uključit će se i taksisti, on će unajmiti automobil i pretražiti svaki privatni i javni vrtić, jer u blizini jednoga je parkirao… Ante Zlatko Stolica iz naizgled uobičajene situacije stvara dramu, i to onu istinsku, egzistencijalnu, u kojoj se suživljavamo s junakom, lutamo s njime, vozimo se, brinemo se gdje mu je automobil, ali još i više kako će riješiti svoj privatni komplicirani ljubavni status. Ulica Marthe Argerich nevjerojatno točno pogađa duh vremena, sve strahove kojima smo okruženi, sve mogućnosti komunikacije koje imamo, a koje nam ne koriste da ostvarimo istinsku vezu.

Evelina Rudan – Polje, slama, žudnja

Pravu bombu u jeziku donosi nagrađivana pjesnikinja Evelina Rudan u svojoj novoj zbirci Polje, slama, žudnja. Ona je neočekivano razigrana ali emotivna, gusta ali prohodna, nepredvidivo meandrira u mnogim smjerovima, od književnog polja i filozofije do malih čuda svakodnevnog, i što je najvažnije – glasno poziva čitateljice i čitatelje na dijalog. Evelina Rudan neopterećeno razgovara s kanonom, književnim teorijama, tipovima ljubavnog diskursa, pokušavajući uspostaviti novo, slobodnije mjesto u povijesti pisanog svijeta. Lirska junakinja Eveline Rudan žudi, ali uspješno izbjegava predviđene granice ženske lirske žudnje, preosmišljava ih i opstruira, gradi iznova u igri i ironiji (samoironiji), a da istodobno uspijeva oblikovati jak zanos. Njezina je uloga dvostruka; istodobno zavodi izmišljeni objekt svoje ljubavi i stvarne čitateljice i čitatelje pomno oblikovanim tekstualnim strategijama koje proces zaljubljivanja propituju i kao proces oblikovanja lirskog teksta. Zapisati, opisati i napisati ljubav, ali i osloboditi ženski lirski subjekt od nametnute ozbiljnosti te ljubavi, sve je to naumila Evelina Rudan. I sasvim je očito da je u tome uspjela.

Hana Tintor – Cure

Savršenu sinergiju jezika i slike stvara Hana Tintor u stripu Cure. One su u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Muče ih ljubavni odnosi, kako da komuniciraju, koje su ispravne vrijednosti. Zbunjuje ih i frustrira nametnuti život s Instagrama. Vesele se silnim malim stvarima i sretne su ako im dostavljač slučajno zabunom dostavi suši, oduševljene su kada dođe ljeto i idu na plažu, no na moru se opet opterećuju time kako izgledaju. One su Cure, a nacrtala ih je i u svakodnevnim situacijama ulovila Hana Tintor. U nizu stripovski nacrtanih epizoda pred nama se otvara naša svakodnevica, nekada banalna, ali češće sretna, a najsretnija jer imamo prijateljice i prijatelje, jer znamo s kim podijeliti i radost i tugu. Cure su svjesne da je svijet ponekad nepravedan prema njima, no znaju uživati u trenutku te se zato s njima i smijemo i tugujemo. Cure Hane Tintor nisu samo priča jedne generacije, one su priča urbanih djevojaka cijeloga svijeta.

Lucija Tunković – Pupčana vrpca

Lucija Tunković izbrušenim stilom i odličnim pripovjedačkim glasom postaje autorica generacije koja nam donosi sve strahove, nadanja, sreće i nesreće onih rođenih u ratu, odrastalih u tranziciji i posttranziciji, milenijalaca raspolućenih između svjetova svojih roditelja i vlastitih, koje ne uspijevaju sagraditi jer im se naočigled urušavaju. Kozmopolitski, romantični, boemski Pariz glavnoj junakinji njezina romana Pupčana vrpca okidač je da uroni u povijest svoje obitelji, u odrastanje i duboko problematičan odnos s majkom i nedavno preminulim ocem. Sveznajuća pripovjedačica koja se sjeća svega, pa i svoga rođenja, duboko zadire u traumu odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji u malenom, nekada industrijskom gradu na obalama više rijeka. Rastačući i prežvakavajući obiteljske tragedije i sreće, siromaštvo, ratove, alkoholizam, žene koje se pokoravaju muževima, pripovjedačica ne samo da nam izlaže svoje djetinjstvo i mladost već prije svega stvara pamtljivu protagonisticu. Pupčana vrpca moćna je, originalna proza o potrebi da se prekine toksična veza s prošlošću, što je moguće jedino ako se istinski suočimo s njom.

Vlaho Bogišić – Rječnik zaljubljenika u Konavle

Vlaho Bogišić ispisao je moćnu posvetu jeziku i kraju. Roman-mozaik Rječnik zaljubljenika u Konavle sastavljen je od stakalaca u kojima se zrcali svijet nevjerojatne ljepote i životne snage, ali i bremenite težine i tragike, karakterističnih za život na granici. Utemeljen na autorovu velikom enciklopedijskom, kulturnom i osobnom iskustvu, s literarnim pomakom, ovaj romaneskni prostor, od antike do današnjih vremena, naseljavaju znameniti i manje znameniti junaci. Kadma, Harmoniju, Frana Supila, Baltazara Bogišića, Nina Obradovića i Terezu Kesoviju zatječemo na istoj razini pripovjedne zbilje – jer Konavle su, kako to Rječnik zaljubljenika u Konavle zorno pokazuje, magičan prostor u kojem je sve moguće.

Slobodan Šnajder

Ovog mjeseca slavimo domaće autore

Ivana Bodrožić – Fikcija

Miljenko Jergović – 1983.

Marina Vujčić – Sigurna kuća

Slobodan Šnajder – Anđeo nestajanja

Slavenka Drakulić – O čemu ne govorimo

Ante Zlatko Stolica – Ulica Marthe Argerich

Evelina Rudan – Polje, slama, žudnja

Hana Tintor – Cure

Lucija Tunković – Pupčana vrpca

Vlaho Bogišić – Rječnik zaljubljenika u Konavle

Anđeo nestajanja

O čemu ne govorimo

Pupčana vrpca

Fikcija

Ulica Marthe Argerich

Polje, slama, žudnja

Cure

1983.

Knjižara

Popularne oznake

Fraktura

Opće informacije

Korisne poveznice

Pratite nas

Korisnička podrška

01 7900 889