Obrazloženje Nagrade Josip i Ivan Kozarac dodijeljene liječniku i piscu Romanu Paviću za knjigu godine za roman Villefranche:
U posljednjem poglavlju romana Ivan Radić obavještava prijatelja Mladena Karlovića da su u romanu koji piše paralelno ispripovijedani događaji u francuskom gradu Villefrancheu iz 1943. godine, ali i njihovi životi te daje obećanje: „Vjeruj mi, čovječe. Vidjet ćeš kad roman izađe. Sve je napisano korektno i onako kako je bilo.“ Ivan i Mladen „papirnata“ su bića ili likovi u romanu, ali navedeni iskaz nije postmodernistička metafikcijska simulacija u kojoj se podriva razlika između fikcije i zbilje te upućuje na uzajamnu konstruiranost. Posrijedi je autoreferencijalnost u užem smislu, gdje se upućuje na osnovni sadržaj i strukturu romana te glasom Ivana izriče autorska namjera. To je jedino mjesto u romanu koje prekoračuje pripovjedno referencijalnu razinu, a ujedno s čitateljem uspostavlja svojevrstan ugovor o nefikcionalnosti. Štoviše, ono odgovara maksimi kvalitete u konverzacijskim pravilima (Grice) koja nalaže: Ne kaži ono za što misliš da nije istinito! Možemo li autoru vjerovati, pod uvjetom da ga empirijski ne poznajemo? Odgovor je potvrdan! Čitatelj dakako nije naivan i zna da je posrijedi književni tekst od kojeg se ne očekuje povijesna vjerodostojnost, a sofisticirani čitatelj poznaje također vječite prijepore između povijesti i fikcije i svjestan je da je ljudskim jezikom nemoguće postići apsolutnu objektivnost te ponovno stvoriti ono što je jednom prošlo. Pripovjedne strategije međutim i način konfiguracije vremena prepletanjem onoga što se dogodilo u povijesnom vremena i onoga što se prema zakonu mimeze vjerojatno moglo dogoditi uvjeravaju čitatelja da autoru može vjerovati.
Život spomenutih Ivana i Mladena pripada vanjskom pripovjednom sloju romana u kojem je glasom Ivana u prvom licu ispripovijedano suvremeno razdoblju od 1980. godine s ključnim pripovjednim jezgrama o njihovoj mladosti u Osijeku i Zagrebu, služenju vojnog roka u JNA i dragovoljnom sudjelovanju u Domovinskom ratu sve do recentne 2022. godine, dok unutarnji sloj čini impersonalno pripovijedanje u trećem licu o povijesnom događaju pobune 13. SS pionirskog bataljuna u sastavu 13. SS divizije u francuskom gradu Villefrance 1943. godine. O tom događaju, u kojem su sudjelovali uglavnom nasilno unovačeni vojnici katoličke i islamske vjeroispovijesti iz Hrvatske i BiH (tada u sastavu NDH), autor podastire brojne faktografske pojedinosti i prati ga kroz romansiranu sudbinu mladića Ante Jurjevića, koji je na putu od Banje Luke do francuske opatije u želji da postane trapistički monah nasilno unovačen u esesovce i sa zagrebačkom skupinom mladića transportiran u Villefrance, sudjelovao u pobuni i nakon krvavoga gušenja čudom spasio život te konačno postao monah u najvećem kartuzijanskom samostanu na svijetu, u francuskoj Velikoj kartuziji (Grenoble). Sva su trojica fiktivni likovi i njihova imena nemaju referencijalnu vrijednost – premda prva dvojica odašilju autobiografske signale – ali autor kroz sporedne referencijalne likove i konkretne vremenske i prostorne konektore priključuje vrijeme priče na povijesno vrijeme i pojedinačne sudbine likova smješta u povijesni kontekst. Sloboda imaginacije u povijesnoj priči, kao i kod antičkih povjesničara koji u povijesnu naraciju uključuju izmišljene govore povijesnih osoba, nije poništila nego osnažila učinak istinolikosti ispripovijedanoga. Fikcijski mikrosvjetovi donose vidljivost i živost velikoj povijesnoj priči, „stavljaju pred oči“ (Ricoeur) individualne ljudske sudbine, pozivaju čitatelja na refleksiju i etičko rasuđivanje o ratnim ludilima u kojima s obje strane povijesti, i s „prave“ i s „krive“, stoje samo dvije kategorije: ljudi i neljudi /strojevi. Pripovjedni obrat u životnom putu trapističkoga monaha dostojan tragičnoga zapleta jasna je implikacija da se ljudskost usidrena u transcendentnu vertikalu ne urušava ni u najcrnjem scenariju, dok epizodna uloga egzekutora (Z. M.) pokazuje da obični mali ljudi funkcionalno reducirani na lojalnost totalitarnom sustavu preko noći postaju zločinci. Autor je imao literarnu slobodu uvesti nepredvidljive lomove u život Ante Jurjevića, kasnije oca Bernarda, ali uz punu svijest da još eksplozivnije i nepredvidljivije zaplete sadrži povijest, ono što se doista dogodilo. Pobuna u SS diviziji, koju su u noći između 16. i 17. rujna 1943. podigli hrvatski vojnici, jedinstvena je eksplozija u povijesti Drugog svjetskog rata i još uvijek čeka cjelovitu historiografsku obradu. Pamti ju mjesto Willefrance po ulici koja je nazvana Avenija Hrvata i spomenik Vanje Radauša koji je nakon jugounitarističkih distrakcija tek 2006. postavljen na mjesto kojemu je od početka (1951.) bio namijenjen. Pavićev roman tu eksploziju etosom pripovijedanja diže iz potisnutih prostora kolektivnoga pamćenja i premještaja ju u prostor aktivnoga kruženja u zajednici, a može poslužiti i kao „kamenčić u cipeli“ ustajalih službenih politika sjećanja. Povijest Radauševa spomenika, uz mnoštvo drugih povijesnih crtica o osobama, lokalitetima i događajima, posebice iz moderne umjetnosti, nagradit će čitatelja užitkom novih spoznaja, a vješto vođen literarni prosede i kompozitni cik-cak ustroj s urednom logičnom i vremenskom sintaksom suvereno vodi do integriranja paralelnih pripovjednih staza u koherentan dijegetski univerzum.
Pripovijedanje poništava slučajnosti. Možda u tom ključu treba čitati nagradu Romanu Paviću za knjigu godine upravo u Vinkovcima, Radauševu gradu.
Ružica Pšihistal
Add comment