Obrazloženje Nagrade Josip i Ivan Kozarac – povelje uspješnosti – dodijeljene Julijani Adamović za roman Oče, ako jesi:
Julijana Adamović rođena je 1969. godine u Baču (Bačka, Srbija). Diplomom je socijalna pedagoginja. Živi i radi u Vukovaru. Njezin spisateljski put otvara se zbirkom priča Kako su nas ukrali Ciganima, 2008. godine. Bio je to njezin pripovjedni prvijenac, koji je objavila „Privlačica“. Zbirka je bila nositelj dviju nagrada, Nagrade Kiklop i Nagrade Josip i Ivan Kozarac.
Autorica je pripovijedaka i romana za djecu: Konzerviranje, Da ti pamet stane, Dnevnik sivog mačka i druge priče.
Roman Divlje guske, objavljen 2018. god., otvorio je temu ravničarskog kraja Bačke, složenih ljudskih odnosa, koji nisu suptilni, oni su grubi i naturalistički, a odraz su naslijeđenog mentaliteta i običaja. Sličnu romanesknu impostaciju ima roman Oče, ako jesi. Njezin novi roman panonska je saga o rastakanju obitelji koja se generacijama urušava. Pal Nađ nosi tragediju sina jedinca, oca koji se objesio, majke koja bijeg od života nalazi u alkoholu, i k tomu je čedomorka. Progoni ga misao kako su ga svi ostavili, a definitivno on je ostavljao svoje žene i djecu. Svi Nađovi sinovi, Thomas, Tomaš i Tomo, žrtve su autodestruktivnog oca koji je istodobno tragičan junak i žrtva bez katarze. Žene su žrtve barbarski okrutnih muževa i još okrutnijih svekrva (Nađmama). Iznimno realistično su opisani odnosi svekrve i neželjene snahe, te čitatelja mogu evocirati na Kolarovu Brezu. „Onda mama jedno jutro strpa ključ u džep, a mene uzme sa sobom. Vuče me tek napola budnu u polje, u žetvu, da sjedim ispod krošnje nekog stabla, ili, poslije, kad žetva prođe, a oca i dalje nema, na branje šljiva, pa čak, ako treba, i na kišu, sakupljati puževe, kao što smo to činile i prije, dok se u mom životu nije pojavio otac.“
Roman je vremenska saga od austrougarskih vremena do kasnih 80-ih godina XX. st. na prostoru Jugoslavije. Linija pripovijedanja nije linearna, iako autorica roman započinje epistolarnim dnevničkim zapisima, vraćajući čitatelja u 1988., godinu, zatim još dalje 1965. god. te 1953. Bio bi to prvi dio romana kojim je postavila okvir za priču koja ima elemente detektivskog romana jer lik s početka romana Damjan Knežević godinama uzaludno traži biološkog oca. Žene u romanu su nijeme patnice, Eržebet, Anna, Jerolima, Vera K., tragično uspješne samo u svojoj patnji. Roman nosi više pripovjedačkih glasova, što traži apsolutnu koncentraciju čitatelja. Sve što se dogodilo na početku, a odnosilo se na Pal Nađa, pripovijedat će njegova kći iz perspektive djeteta koje sebi spočitava. Nemoć djeteta dovedena je do apsurda u razmišljanjima i duboko je tragična. „A sve me to muči i plašim se da sam njegov odlazak i sama nekako skrivila. Što sam pogrešno uradila, ne znam, jer od početka sam se jako trudila.“
Potresne stranice svakako ispisuju psihoanalitiče studije neobrazovanih žena i nemoćne djece koju nema tko zaštiti. U tom kontekstu roman je duboko tragičan.
Fikcija i povijesne okolnosti u kojima likovi žive zarobljeni u tami patnje, siromaštva, ratova i nasilja roman čine psihološkim trilerom.
Dubravka Brezak Stamać
Add comment